Preko deceniju dug embargo na uvoz i izvoz naoružanja Iran je konačno okončao 18. oktobra. Nakon punih 13 godina od njegovog uvođenja – uprkos protivljenju SAD da on bude produžen – Savet bezbednosti Ujedinjenih nacija stavio je tačku na ovu priču. Za Iran, tačka od strane Ujedinjenih nacija otvara potencijalno novo poglavlje ne samo u vojno-tehničkom, već i spoljnopolitičkom smislu.

U teoriji to znači da će Iran po prvi put od 2007. godine moći da kupuje, ali i da izvozi svoje konvencionalno naoružanje u druge zemlje. Uprkos zabrani, čini se da izvoz nije bio ni ranije problem za Iran, makar na Bliskom istoku, ukoliko uzmemo u obzir njegovo dugogodišnje naoružavanje šiitskih milicija u Libanu, Siriji, Iraku, pa i Jemenu.

Dogovor o isteku embarga usaglašen je nakon potpisivanja nuklearnog sporazuma sa Iranom 2015. godine iz kog su se tri godine kasnije, 2018. godine, jednostrano povukle SAD. Razloga za slavlje u Iranu opravdano ima, međutim postavlja se pitanje ima li novca da se reforma oružanih snaga sprovede u delo čije naoružanje mahom datira pre Islamske revolucije 1979. godine.

Sistem Ghader (foto: AFP)

Iscrpljujuće sankcije ostavile su mnoge posledice, ali i podstakle Teheran da se okrene razvoju domaćeg naoružanja. Sa veoma oskudnim budžetom uspelo se više nego što se moglo ranijih godina predvideti, posebno kada je reč o razvoju palete precizno vođenih, balističkih, krstarećih i protivbrodskih raketa. 

Takve oružane snage, zajedno sa primenom asimetrične strategije van svojih granica, doprinele su da se Iran na Bliskom istoku pozicionira kao regionalna sila. U prilog tome najbolje govori priličan uspeh šiitskih milicija – produžene ruke Teherana izvan Irana. Tako je Hezbolah, kao najuticajnija šiitska vojno-politička grupacija imao jednu od važnijih uloga u slamanju Islamske države u Siriji, odnosno okretanju rata u Asadovu korist.

Hezbolah u Libanu (foto: Daily Star)

Zahvaljujući Iranu Hezbolah je postao jedan od najuticajnih faktora u Libanu. Slična situacija, samo sa nekim drugim milicijama danas je i u Iraku, gde je iranski uticaj nikada veći. Iranskog mešanja  itekako ima i u Jemenu, gde Huti za svoj opstanak duguju upravo Teheranu koji ih pomaže u ratu protiv Saudijske Arabije. Možda najvažnija činjenica jeste upravo ta da je Iran sve ove godine uspevao da odvrati SAD od eventualne vojne intervencije i da kontroliše strateški važne prolaze Bab el Mandeb i Hormuz.

Šansa za Iran?

Ukidanje embarga otvara Iranu veliku priliku da kupovinom naoružanja iz pojedinih zemalja sprovede jednu sveobuhvatnu modernizaciju oružanih snaga. Tradicionalni partneri – Rusija i Kina – nameću se kao jedini veliki igrači koji bi mogli Iranu da ponude određene sisteme i tako na velika vrata uđu na iransko tržište. Tesnija vojna saradnja mogla bi ujedno da trasira put ka velikim investicionim projektima, koji bi itekako bili od značaja za iransku ekonomiju. 

Loša ekonomska situacija prouzrokovana sankcijama onemogućava Iranu da uloži u odbranu onoliko koliko bi bilo potrebno. Posebna komponenta kojoj je neophodna temeljna modernizacija jeste ratno vazduhoplovstvo koje raspolaže sa zastarelim letelicama, od kojih su neke prošle kroz određenu modernizaciju. Međutim, takve dorade nisu mnogo pomogle da se vazduhoplovstvo osnaži.

Domaći remontni zavodi uspevaju nekako da održe u životu avione F-4 Phantom II , F-5 Freedom Fighter i F-14 Tomcat koji su nabavljeni još 70-ih godina prošlog veka. Jedan deo aviona F-5 Iran je uspeo da modifikuje i to predstavi kao potpuno domaći projekat, što on nikako ne može biti. Tako je određenim doradama uvedeno  u upotrebu oko 10 aviona Saeghe i Saeghe 2, kao i šest Azarkash. Njihovo uvođenje bilo je ipak više propagandne prirode, tako da se sa njima nije promenila ukupna slika ratnog vazduhoplovstva.

Iransko ratno vazduhoplovstvo (foto: IRNA)

Među pomenutim aparatima tu su i oni sovjetske proizvodnje koji su bili u iračkom vlasništvu pre velikog preleta 1991. godine, kada je 140 aviona Su-25, Mirage F1, Su-20, Su-22, Su-24, MiG-29, MiG-23, Il-76 prešlo u Iran za vreme “Pustinjske oluje” . Jedan deo tehnike je u međuvremenu i nabavljen kako iz Kine u vidu F-7, tako i iz bivšeg SSSR-a MiG-29B/UB i Su-24MK. 

Jasno je da zbog teške ekonomske situacije Iran nije u mogućnosti da bez nekog dugoročnog kredita osavremeni svoje vazduhoplovstvo

Ipak, sve njih uveliko nagriza zub vremena, što će posebno doći do izražaja u narednoj deceniji, kada će značajan broj borbenih aviona zbog starosti neminovno biti povučen. 

Imajući to u vidu Rusija i Kina mogli bi iskoristiti priliku da svom tradicionalnom partneru ponude svoje letelice. Poznato je da su iranske vlasti ranijih godina iskazale određeno interesovanje za Su-30, MiG-29 verzije M i M2, ali i za kineske J-10 i kinesko-pakistanske JF-17.

Ključno pitanje koje se postavlja jeste pod kojim uslovima bi ove dve zemlje bile spremne da ponude Iranu svoje savremene aparate. Jasno je da zbog teške ekonomske situacije Iran nije u mogućnosti da bez nekog dugoročnog kredita osavremeni svoje vazduhoplovstvo, pogotovo ne u obimu koje se ranije pominjalo.

Kada je reč o oklopnoj tehnici okosnicu čine tenkovi T-72S koji su zajedno sa oklopnim vozilima BMP-2 nabavljani u periodu 1993-1998. godina. Iranski stručnjaci uspeli su tokom godina da jedan deo njih modernizuju, ali i da platformu T-72 iskoriste za razvoj novih tenkova u kombinaciji sa američkim M60A1, koji su kupljeni pre revolucije.

Karrar tenk (foto: IDM)

Rusija je izrazila spremnost da ponudi svoje tenkove T-90 i oklopna vozila BMP-3, ali kako trenutno stvari stoje, Iran planira da svoju oklopnu komponentu, makar što se tenkova tiče, nastavi da razvija i proizvodi samostalno. Iran planira da umesto nabavke T-90 u serijsku proizvodnju uvrsti tenkove Karrar, koji  su navodno po svojim karakteristikama bliski T-90, a moderniji od iranskog Zulfikara.

Potrebe za modernizacijom nesumnjivo ima i kod mornarice. Njenu okosnicu čine korvete klase Alvand koje datiraju još iz 60-ih godina prošlog veka, ali i fregata domaće proizvodnje klase Moudge. Što se podmornica tiče Iran poseduje tri ruske Tip 877EKM klase Kilo, čije je stanje prilično upitno.

Fregata klase Moudge (foto: IDM)

Dosta bolja situacija je sa patrolnim čamcima koji su 90-ih i ranih 2000-ih nabavljani iz Kine, ali i Severne Koreje. Njihova snaga posebno se ogleda u pogledu nošenja raznih vrsta protivbrodskih raketa kratkog, srednjeg i dugog dometa, mahom domaće proizvodnje baziranih na kineskim verzijama.

Šta Rusija može(želi) ponuditi?

Ono što treba posebno razmotriti jeste šta bi to Rusija konkretno bila spremna da ponudi Iranu. Poznato je da Moskva  godinama nije bila toliko blagonaklona izvozu sofisticirane tehnologije u Iran. Još u avgustu 2017. godine Rusija je navodno odbila da razmotri eventualnu prodaju aviona Su-35 i Su-30SM, ponudivši za uzvrat Su-27SM3.

Dve godine kasnije, pojavili su se navodi nakon posete iranskog ministra spoljnih poslova Džavad Zarifa Rusiji da je Kremlj odbio da ponudi S-400 Iranu. Takve navode vlasti u Moskvi brzo su demantovale, što je otvorilo mogućnost da se u nekom momentu ipak postigne dogovor o kupoprodaji. 

Sistem S-400 (foto: RT)

Uprkos tome što je Iran 2015. i 2016. godine nabavio 5 diviziona S-300PMU-2  sa 150 raketa, ovi PVO sistemi dugog dometa nisu u stanju da pokriju čitavu teritoriju. Iran razvija domaće sisteme dugog dometa poput 15.Hordad i Bavar-373, međutim, prilično je upitna ne samo njihova efikasnost, već i to koliko bi oni zaživeli u nekom većem obimu, ali i kada bi se uopšte mogla očekivati njihova serijska proizvodnja. Stoga ostaje mogućnost da se Iran u nekom momentu ipak odluči za kupovinu S-400 i tako možda iskoristi njegovu tehnologiju za razvoj domaćeg sistema.  

Glavna prepreka na tom putu je nesumnjivo finansijski aspekt. Mala je verovatnoća da bi Iran bio u stanju da bez dugoročnog kredita obezbedi takav jedan sistem. U istom momentu postavlja se pitanje koliko bi Rusija bila u stanju, ali i voljna da odobri pozajmicu. Slična je situacija i sa nabavkom borbenih aviona, koji će za Iran zbog starosti postojećih letelica postati nasušna potreba u godinama koje dolaze. Nabavka 24 savremena višenamenska aviona koštao bi Iran do 2 milijarde dolara – ukoliko ne računamo troškove održavanje, rezervne delove, obuku, naoružanje i integraciju komandnih i kontrolnih sistema.

Moskva  godinama nije bila toliko blagonaklona izvozu sofisticirane tehnologije u Iran

Pojedini analitičari smatraju da Rusija zarad dobrih odnosa sa Izraelom, Saudijskom Arabijom i UAE neće Iranu prodati sofisticirano ofanzivno naoružanje, koje bi moglo ne samo da poremeti nekakvu ravnotežu u regionu, već i da pokvari odnose sa pomenutim zemljama. Zbog toga, oni smatraju da će se kooperacija ograničiti na vojno-tehničku saradnju i prodaju određenih komponenti, koji bi mogli da se iskoriste za dalji razvoj domaće namenske industrije.

Međutim, jasno je da se trenutni vazduhoplovni kapaciteti moraju osavremeniti u narednom periodu, a da Iran nije u stanju da razvije potpuno novi avion i proizvede ga u većem broju. Zato je logičan put kupovina od Rusije ili Kine.

Oprezan pristup Kine

Kada govorimo o Kini, u finansijskom pogledu ona bi bila daleko sposobnija da ponudi nekakav dugoročni kredit za nabavku naoružanja. Međutim, postavlja se pitanja da li bi i ona, kao i Rusija bila zainteresovana za jedan takav sporazum. Najava o mogućem potpisivanju dvadesetpetogodišnjeg strateškog sporazuma između Kine i Irana, čija se vrednost procenjuje na oko 400 milijardi dolara strateški je dokument, koji ipak ne predviđa uspostavljanje bilateralnog savezništva ove dve zemlje.

Iran bi nesumnjivo mogao da postane veliko tržište za Kinu, ali će ona kada je reč o prodaji naoružanja pristupiti značajno opreznije

Može se reći da je više reč o sporazumu koji podrazumeva veću trgovinsku razmenu odnosno investiranje u razne infrastrukturne projekte i nove industrijske komplekse. 

Chengdu J-10C (foto: SinoDefence)

Iran bi nesumnjivo mogao da postane veliko tržište za Kinu, ali će ona kada je reč o prodaji naoružanja pristupiti značajno opreznije. Razlog za to leži u činjenici da Peking gaji dobre odnose sa iranskim rivalima na Bliskom istoku, kakvi su UAE i Saudijska Arabija. Obe zemlje imaju potpisana strateška partnerstva sa Kinom, od nje kupuju naoružanje, a za uzvrat izvoze značajnu količinu energenata. Imajući to u vidu prodaja naoružanja Iranu mogla bi ugroziti buduće odnose sa ovim zalivskim zemljama.

Iran je zainteresovan za kupovinu kineskih borbenih aviona J-10C

Region Bliskog istoka je drugo po veličini kinesko tržište, dobrim delom zahvaljujući isporukama naoružanja u vidu bespilotnih letelica Iraku, Egiptu, Jordanu, UAE i Saudijskom Arabiji. U cilju izbegavanja narušavanja odnosa sa iranskim rivalima, Kina bi bila spremna da ponudi Iranu svoje bespilotne letelice, koje ne bi drastično promenile odnos snaga na terenu. Koliko bi Iran bio zainteresovan za njih ostaje kao pitanje, imajući u vidu da on raspolaže svojom paletom naoružanja tog tipa.

Iran je više zainteresovan za kupovinu borbenih aviona J-10. Pojedini mediji početkom godine objavili su informaciju da bi iran polovinu katarskog kredita vrednog 3 milijarde dolara mogao iskoristiti za kupovinu 36 kineskih aviona J-10C. Do sada, kako je poznato, dogovor nije postignut, a ostaje kao pitanje da li će do njega doći, imajući u vidu geopolitičke konstelacije.  

Sumirajući izloženo, trenutno kao najrealnija mogućnost ostaje eventualni transfer određene odbrambene tehnologije koja bi se mogla iskoristiti za razvoj domaćih sistema.

Severna Koreja – najrealniji partner?

Možda najrealniji vid saradnje u odbrambenom smislu bi upravo mogao doći sa Severnom Korejom. Njihova saradnja poznata je još iz kraja 80-ih, kada je Iran 1987. godine kupio oko 300 raketa Scud-B, a već od 1988. godine počeo proizvodnju svojih raketa uz pomoć Severne Koreje.   

Nekoliko godina kasnije nabavljena je i raketa srednjeg dometa pogonjena na tečno gorivo Shahab 3 – razvijena na osnovu severnokorejske rakete No Dong 1.

Hwasong-12 (foto: Military-Today)

Za svoj pomorski invenatar Teheran jednim delom duguje takođe Severnoj Koreji. Njihove mini podmornice Ghadir bazirane su na podmornicama klase Yono, koje lansiraju protivbrodske rakete Jask. Severna Koreja godinama unazad nije samo izvozila naoružanje već i slala svoje instruktore koji su pomagali u obučavanju i gradnji infrastrukure za pomenuto naoružanje. 

Njihova saradnja poznata je još iz kraja 80-ih, kada je Iran 1987. godine kupio oko 300 raketa Scud-B

Pojedini izvori ukazuju da uprkos sankcijama Iran još od 2013. godine dobija podršku iz Severne Koreje u razvoju motora za interkontinentalne balističke rakete.  

Iranska balistička raketa srednjeg dometa Shahab-3 (foto: Getty Images)

Pjongjang bi i ovoga puta imao šta da izveze u Iran, to bi upravo mogle biti intermedijarne balističke rakete Hwasong-12, jedan od glavnih vojnih i diplomatskih aduta Severne Koreje. One bi mogle biti iskorišćene za razvoj domaće rakete po uzoru na nju, kao što je već ranije bio slučaj sa Scud-om i No Dong-om.

Zbog potrebe za energentima koje Iran poseduje u izobilju, Pjongjang bi bio tako zainteresovan za njegovu isporuku. S obzirom da su ove rakete sposobne da nose nuklearne bojeve glave ne treba isključiti i mogućnost da se na stolu nađe i transfer određene nuklearne tehnologije.

Kategorije:Analize Odbrana

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *