Osamnaesta godina sukoba u Avganistanu uveliko traje. Uprkos velikom angažovanju NATO snaga, koje su 2011. godine dosegle cifru od oko 130000 pripadnika, vlada u Kabulu trenutno ima kontrolu nad samo približno 65% svog stanovništva. Sa druge strane, talibani svoje prisustvo beleže na gotovo dve trećine državne teritorije. Posmatrano od 2001. godine, ova grupa nikada nije kontrolisala ili ostvarivala znatan uticaj na teritoriji većoj nego sada.

Da trenutna situacija ne bi trebalo da prouzrokuje previše iznenađenja, pokazuju samo neki od ekonomskih indikatora. Sa godišnjim javnim prihodima od kojih preko 40% čini inostrana pomoć, sa crnom ekonomijom uzgajanja opijuma koja generiše preko šest milijardi dolara (ili oko 30% celokupne ekonomije), indeksom korupcije koji Avganistan stavlja na 172. mesto na rang listi od 175 država, zaključak je jasan – reč je o neuspeloj državi.

Ako se pritom u razmatranje uzmu složeni i, kao po pravilu, uzajamno podozrivi etnički odnosi između dominantnih Paštuna, veoma brojnih Tadžika, Hazara, Uzbeka i drugih, ubrzo postaje jasno da se dugoročno rešenje ne može nametnuti isključivo vojnim putem.

U sve većoj meri, to počinju da uviđaju i Sjedinjene Američke Države, koje na svoje angažovanje u Avganistanu godišnje izdvoje oko 45 milijardi dolara. Trenutno je u Avganistanu oko 14000 američkih vojnika. Ovi vojnici učestvuju u dve operacije.  Prvo, u sastavu misije NATO „Resolute Support“ koja broji ukupno oko 22000 pripadnika. Druga operacija takođe se nalazi u sklopu „Resolute Support“, i za cilj ima borbu protiv Al Kaide i takozvane Islamske države u Horasanu.  

Pripadnici Avganistanskih oružanih snaga tokom treninga u provinciji Helmand. 2017. (Foto: Voice of America)

I politički i ekonomski posmatrano, stalno prisustvo u Avganistanu, po svom trenutnom obimu i intenzitetu,  postaje suviše veliki balast za Belu kuću. Za razliku od 2001. godine, primarni spoljnopolitički fokus SAD-a više nije globalna borba protiv terorizma, već nadmetanje sa Rusijom i Kinom, što je jasno naznačeno u novoj američkoj Strategiji nacionalne odbrane.

Zbog toga su SAD u septembru prošle godine kao svog specijalnog izaslanika za Avganistan postavile Zalmaja Halilzada, koji je od tada pa do danas u Kataru održao šest rundi pregovora sa talibanima. Tokom ovog perioda, Donald Tramp je izrazio spremnost da prepolovi broj američkih trupa angažovanih u Avganistanu na 7000. Uprkos intenziviranoj diplomatskoj aktivnosti, pregovori se suočavaju sa brojnim poteškoćama. Uzevši u obzir trenutno stanje na terenu, aktuelni pregovori mogu se posmatrati kao pokušaj Sjedinjenih Američkih Država da izađu iz Avganistana sa što manje gubitaka.

Nepopustljivost talibana

Ovakve situacije svesni su i sami talibani, koji pregovore percipiraju najpre kao sredstvo sopstvene međunarodne legitimizacije, a manje kao sredstvo postizanja kompromisnih rešenja. Zbog toga su, kao i svake prethodne godine, uporedo sa pregovorima i ovog proleća započeli sa ofanzivnom kampanjom. Tako su talibani ove nedelje nakon intenzivnih borbi čak zauzeli i distriktni centar Šamulzaj, u južnoj provinciji Zabul, odbivši poziv na primirje tokom meseca ramazana.

Za razliku od 2001. godine, primarni spoljnopolitički fokus SAD-a više nije globalna borba protiv terorizma, već nadmetanje sa Rusijom i Kinom, što je jasno naznačeno u novoj američkoj Strategiji nacionalne odbrane.

U međuvremenu, talibani insistiraju na potpunom povlačenju američkih trupa. Tokom poslednje runde pregovora, talibani su zahtevali da SAD iznesu precizan vremenski rok povlačenja svojih trupa, pre nego što se uopšte može početi razgovor o eventualnim koncesijama sa talibanske strane.

Talibani nisu odustajali od svojih ciljeva u daleko nepovoljnijoj situaciji. Sada, kada se nalaze na svom vrhuncu, svakako nisu spremni na značajne ustupke prema jednoj neuspeloj državi i SAD, čija je namera da se povuku očigledna.

Nemogućnost intra-avganistanskih pregovora

Da bi pregovori uopšte mogli da ispune svoju svrhu, i da bi se izbegao još krvaviji građanski rat od onog koji je izbio nakon sovjetskog povlačenja iz Avganistana, neophodno je da se mir ugovori između Kabula i talibana, a ne talibana i SAD-a.

Međutim, pregovori takvog formata trenutno su malo verovatni. Talibani odlučno poriču legitimitet kako vladi u Kabulu, tako i samom ustavu Islamske Republike Avganistana, kao nečemu što je američki konstrukt. O tome svedoči i nedavni pokušaj  pregovora u Dohi, koji su doživeli neuspeh pre samog svog početka. Talibani nisu prihvatili veličinu i sastav vladine delegacije koja je brojala oko 250 političara i predstavnika civilnog društva. Posebno indikativno, talibani su insistirali na tome da članovi delegacije prisustvuju u svojstvu privatnih lica, bez državnih obeležja.

Pripadnici talibana i Avganistanskih oružanih snaga tokom prošlogodišnjeg primirja. (Foto: The Sunday Times)

Sa druge strane, nedavni pokušaj predsednika Ašrafa Ganija da postigne politički konsenzus o pregovorima sa talibanima, nije se pokazao uspešnim.

Integracija talibana u strukture vlasti

U kontekstu tekuće diplomatske kampanje, sve češće pominjana kategorija jeste i jedan vid tranzicione vlade, u kojoj bi talibani učestvovali. Hipotetički govoreći, kada do mirovnog ugovora dođe, ujedno će doći i do deobe političke vlasti. S obzirom na veliki broj svojih boraca, verovatno je da bi talibani pretendovali na oružane snage i na Ministarstvo unutrašnjih poslova. S obzirom na to da talibani pregovaraju sa pozicije snage, aktuelna vlada morala bi da ovakvim pretenzijama izađe u susret, ukoliko ne želi ponovno ratno stanje.

Kako bi izgledala komandna i operativna integracija dojučerašnjih neprijatelja u jedinstvenu oružanu snagu, predmet je sve brojnijih rasprava vojnih stručnjaka. Ako se ima u vidu ceo niz uspešnih infiltracija talibana, kao i masakri koji su usledili po kasarnama Avganistanskih oružanih snaga, trenutno čak ideja združenih patrola deluje kao izazov. Pa ipak, vojna integracija je nezaobilazan deo bilo kojeg mirovnog aranžmana.

Premeštanje fokusa pregovora između SAD i talibana

Sa poslednje runde pregovora koji su održani sredinom maja stiče se utisak da je težište u razgovorima između SAD i talibana premešteno na jedan svedeniji cilj: da talibani daju garanciju da se na teritoriji Avganistana neće pružati utočište pripadnicima Al Kaide ili Islamske države u Horasanu. Ovo je crvena linija koju talibani ne bi smeli da prekorače, naročito zbog toga što su za ovo pitanje veoma zainteresovane i države poput Kine, Rusije i Irana.

Vazdušna baza SAD-a Bagram, u avganistanskoj provinciji Parvan. (Foto: military.com)

SAD bi morale da insistiraju na tome da njihovo povlačenje iz Avganistana bude višestruko uslovljeno, nasuprot zahtevima talibana. Međutim, pitanje povlačenja će se ispostaviti kao nezaobilazni kamen spoticanja u pregovorima. Posebno je opominjuće iskustvo Pariskih mirovnih pregovora iz 1973. godine, kada su, u nastojanju da se povuku iz Vijetnama, SAD pristale da povuku sve svoje trupe iz Južnog Vijetnama u zamenu za primirje i trajni politički sporazum. Svega dve godine nakon toga, Južni Vijetnam,  po disfunkcionalnosti sistema vlasti nalik na današnji Avganistan, prestao je da postoji.

Uzevši u obzir trenutno stanje na terenu, aktuelni pregovori mogu se posmatrati kao pokušaj Sjedinjenih Američkih Država da iz Avganistana izađu po što nižoj ceni.

Sličan scenario moguć je i u Avganistanu. Bez direktne vojne pomoći spolja, trenutna vlada u Avganistanu ne bi još dugo bila u stanju da odoleva napadima talibana, koji bi američkim povlačenjem praktično dobili odrešene ruke. Zbog toga pojedini zvaničnici iz Avganistana javno izražavaju svoje nezadovoljstvo povodom tekućih pregovora.

Neophodno je osigurati da bilo kakav politički sporazum, umesto integracijom, ne rezultira potpunim trijumfom talibana. Za takvu garanciju potrebna je bliska bezbednosna koordinacija svih regionalnih aktera, uključujući pored SAD-a i Pakistan, Iran, Kinu i Rusiju.

Ukoliko do takve saradnje ne dođe, jedina alternativa apsolutnoj pobedi talibana jeste skupoceni i oprobano neuspešni status quo.

Kategorije:Analize

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *