Prioritet Sjedinjenih Američkih Država u Venecueli je smena Nikolasa Madura. U prilog tome govori ceo niz mera koje su administracije Baraka Obame i Donalda Trampa povukle u proteklih pet godina. Prve ekonomske sankcije SAD Venecueli uvode 2014. godine.

Samo godinu dana nakon toga, predsedničkim ukazom SAD proglašavaju Venecuelu za pretnju po nacionalnu bezbednost, čime je tehnički stvorena mogućnost vojne intervencije. Tokom iste te godine, u javnost dospevaju izveštaji u kojima se navodi da SAD spremaju paket pomoći od oko dve milijarde dolara za podršku demokratskim promenama na Kubi, Venecueli i Ekvadoru.

Razvoj događaja na regionalnom planu posebno se intenzivirao od početka ove godine. Krajem januara, lider opozicije Huan Gaido proglašava sebe za privremenog predsednika Venecuele, ističući da je predsednik Nikolas Maduro izgubio svoj legitimitet namestivši rezultate predsedničkih izbora u maju 2018.  Ubrzo zatim, SAD i gotovo sve države Južne Amerike, sa izuzetkom Urugvaja, Bolivije, Gvajane i Surinama, priznale su Gaida za legitimnog predsednika Venecuele. Nekoliko nedelja kasnije, dolazi do još jednog sastanka „Lima grupe“, multilateralnog tela koje broji 14 država Latinske Amerike. Na ovom sastanku „Lima grupe“, uz prisustvo SAD, koje imaju status posmatrača, usvojena je rezolucija kojom se podvlači rešenost njenih članica da „doprinesu procesu demokratske tranzicije, ekonomske, institucionalne i društvene rekonstrukcije Venecuele“.

Suma nedavnih diplomatskih poteza može se okarakterisati kao pokušaj državnog udara. Državni udar, uz podršku ili vojnu intervenciju SAD-a nipošto ne predstavlja nov pojam na području Latinske Amerike. Tokom Hladnog rata, SAD su stajale iza dugačkog niza državnih udara i neposredno su sprovodile vojne intervencije, od kojih je poslednja u Panami 1990. godine. Ideološka podloga ovim intervencijama bila je utemeljena na poznatoj Trumanovoj doktrini, koja je američkoj spoljnoj politici kao glavni cilj postavila suzbijanje i predupređivanje ekspanzije sovjetskog uticaja.

Šta Venecuelu čini potencijalno ranjivom na vojnu intervenciju?

U kontekstu istorije američkih vojnih intervencija na zapadnoj hemisferi i aktuelne situacije u Venecueli, u sve većoj meri nameće se pitanje izgleda za vojnu intervenciju.

Pripadnici Nacionalne garde Venecuele nadgledaju masovne demonstracije. (Foto: Guardian)

Venecuela se trenutno nalazi u kritičnom stanju. Strmoglavi pad cena nafte od 2014. godine, ekonomske sankcije, masovne i najčešće nasilne demonstracije, ali i nekompetentnost upravljača venecuelanske privrede, doveli su do katastrofalnog bilansa. Ekonomisti procenjuju da se BDP Venecuele u proteklih nekoliko godina urušio za skoro 40%, što je slično situaciji u Siriji nakon osam godina građanskog rata. Preko 60% stanovništva živi u ekstremnom siromaštvu, a oko 10% populacije emigriralo je u susedne države.

Trenutna situacija SAD-u pruža neograničene mogućnosti za obaveštajno delovanje unutar Venecuele, što će se verovatno ispostaviti kao veća i neposrednija pretnja opstanku trenutne vlasti nego što je to vojna intervencija.

Sa vojnog aspekta, oružane snage Venecuele ne predstavljaju nepremostivu prepreku SAD-u, čije mogućnosti projekcije moći dosežu mnogo dalje od Latinske Amerike. Nacionalne bolivarske oružane snage Venecuele broje oko 160,000 pripadnika, kojima je takođe na raspolaganju još oko 100,000 naoružanih levičarskih paravojnih jedinica. Poređenja radi, neuporedivo udaljeniji Irak brojao je oko 340,000 pripadnika oružanih snaga uoči invazije 2003. godine.

Mada se nipošto ne može govoriti o oštrim podelama poput onih koje su postojale u Iraku, veliki socio-ekonomski jaz u venecuelanskom društvu održava se i na odnose unutar same vojske. Trenutna ekonomska kriza i nestašice energenata čine brojne jedinice faktički prikovanim za svoje kasarne.

Zbog čega američka vojna intervencija može doživeti neuspeh?

Venecuelanske snage poseduju relativno dobro lako i teško naoružanje kao i relativno dobre vazduhoplovne snage koje, primera radi, broje preko 30 lovačkih aviona Su-30MK2. Geografija je još jedan faktor koji služi odbrani Venecuele: planinski lanac na severu zemlje kao i tropske šume koje pokrivaju 54% državne teritorije, što je za preko 20% više od svetskog proseka. Takav teren diktirao bi konstantnu ranjivost linija snabdevanja napadačkih snaga i drastično otežano napredovanje.

Trenutna situacija SAD-u pruža neograničene mogućnosti za obaveštajno delovanje unutar Venecuele, što će se verovatno ispostaviti kao veća i neposrednija pretnja opstanku trenutne vlasti nego što je to vojna intervencija.

Takođe, ovo bi lako mogao biti faktor koji bi presudno odlučivao o uspešnosti i dugoročnoj održivosti gerilskih akcija. Ovakve akcije neminovno bi usledile tokom i nakon američke invazije i posledičnog vojnog sloma Venecuele, posebno imajući u vidu anti-američki sentiment, koji bi invazijom bio samo dodatno podstaknut.

Osim činjeničnog stanja, upozoravajuća su i iskustva prethodnih američkih intervencija. Prilikom vojne intervencije u Panami, SAD su angažovale oko 27,000 pripadnika oružanih snaga i preko 300 letelica nasuprot Panamskim odbrambenim snagama koje su brojale nepunih 20,000 pripadnika. Neposredna invazija trajala je oko 40 dana, ali su vojne operacije trajale još preko četiri godine.

Iskustva iz Avganistana i Iraka još više opominju. Američke snage angažovane su i danas, iako je angažovanje započeto invazijama na Avganistan 2001. i Irak 2003. Od tada pa do 2017. godine, posredno ili neposredno bilo je uključeno oko dva miliona pripadnika američkih snaga, po ceni od oko 1,8 triliona dolara i preko 7,000 američkih života.

Kolika bi cena bila za uspostavljanje kontrole nad teritorijom dva puta većom i daleko nepristupačnijom od Iraka, prvo je pitanje koje se nameće u kontekstu vojne intervencije SAD u Venecueli. U najboljem slučaju, do onesposobljavanja venecuelanskih snaga i svrgavanja Nikolasa Madura putem kopnene invazije došlo bi se za manje od godinu dana. Od tog momenta, započela bi borba sa gerilskim pokretima koja bi mogla potrajati godinama.

Lovački avioni Su-30MK2 Ratnog vazduhoplovstva Venecuele. (Foto: TheMessForum)

Sjajan primer je američka invazija na Irak, gde su iračke snage bile poražene nakon svega četrdeset dana, tokom kojih je poginulo oko 30,000 iračkih i svega 200 američkih vojnika. Pa ipak, tokom narednih pet godina nakon ovog kratkog, pobedničkog rata, u borbama u Iraku gine preko 4,000 američkih vojnika.

Mesto i uloga Rusije u Venecueli

U vezi sa potencijalnom vojnom intervencijom u Venecueli, u medijima se sve češće spekuliše o ulozi i eventualnoj reakciji Rusije. U decembru prošle godine Rusija je poslala dva strateška bombardera Tu-160 za Karakas. Nekoliko dana nakon toga, u medijima je odejknula informacija neimenovanih izvora da su Rusija i Venecuela postigle sporazum o dugoročnom raspoređivanju vazduhoplova Tu-160 u avio-bazi na ostrvu La Orkila. Ruski zvaničnici ove navode nisu ni potvrdili niti demantovali, što podseća na slične medijske navode i istovetno odsustvo zvanične reakcije iz Moskve uoči početka ruskog angažovanja u Siriji, septembra 2015.

Povrh toga, Rusija je u martu poslala oko 100 pripadnika svojih oružanih snaga sa oko 35 tona opreme teretnim avionom An-124 i jednim putničkim Il-62. Zvanično objašnjenje za ovakav potez je da je rusko vojno osoblje poslato u svrhu obučavanja i održavanja vojne tehnike.

Treba naglasiti da su ruski vazduhoplovi Tu-160 posećivali Venecuelu 2008. i 2013. godine, a da je tadašnji predsednik Hugo Čavez nudio Rusiji vojnu bazu na La Orkili. Osim toga, trenutni potezi povučeni su u skladu sa sporazumom o vojno-tehničkoj saradnji koji su Venecuela i Rusija potpisale 2001. godine.

Rusko prisustvo je svakako još jedan faktor sa kojim planeri bilo kakve intervencije moraju da računaju. Međutim, nije u pitanju tradicionalno savezništvo niti pak beskompromisno neprijateljstvo Rusije sa Venecuelom, odnosno SAD. Rusija trenutnu situaciju u Venecueli posmatra kao priliku da svojim prisustvom pospeši svoju poziciju u pregovorima oko važnijih pitanja, poput Sporazuma o nuklearnim snagama srednjeg dometa ili situacije na Krimu, u Ukrajini i Siriji.

Učestale su glasine o tome da Rusija teži da od Venecuele napravi “drugu Siriju” i permanentno očuva Madura na vlasti, što je iz više razloga teško izvodljivo bez neposrednog sukoba sa SAD, imajući u vidu da su SAD Latinsku Ameriku oduvek percipirale kao svoje „predvorje“. Masovnije nagomilavanje ruskih trupa u Venecueli ne bi moglo promaći američkim obaveštajnim službama, a takvo nagomilavanje nijedna administracija u Vašingtonu ne bi tolerisala.

Pripadnici Ratnog vazduhoplovstva Venecuele i pripadnici Vazdušno-kosmičkih snaga Rusije ispred strateškog bombardera Tu-160 na ostrvu La Orkila. (Foto: Ministarstvo odbrane Ruske Federacije)

Ono što Rusija ipak može da učini, jeste da svojim prisustvom osnaži svoju globalnu pregovaračku poziciju i da obezbedi svoje ekonomske interese u Venecueli, s obzirom na preko šest milijardi dolara dogovorenih ruskih investicija i milijarde dolara koje Venecuela duguje Rusiji.

Šta umesto neposredne kopnene invazije?

Izvodeći zaključke na osnovu svega rečenog, za sada se čini malo verovatnom opcija kopnene intervencije SAD-a u Venecueli. Međutim, to ne isključuje do kraja mogućnost kampanje preciznih vazdušnih napada u određenom trenutku. Verovatan scenario bio bi sledeći: doći će do daljeg pooštravanja ekonomskih sankcija, kao što je bio slučaj tokom 2018. godine. S obzirom na humanitarnu katastrofu koja je u toku, SAD bi mogle da intenziviraju svoje subverzivno obaveštajno dejstvo, uz opsežnu diplomatsku kampanju daljeg delegitimisanja aktuelne vlasti u Venecueli.

Treba naglasiti da su ruski vazduhoplovi Tu-160 posećivali Venecuelu 2008. i 2013. godine, a da je tadašnji predsednik Hugo Čavez nudio Rusiji vojnu bazu na La Orkili.

Time bi se dodatno povećao pritisak iznutra i podstakao anti-režimski sentiment među stanovništvom, što bi se odrazilo i na vojsku, koja neretko mimo svoje volje biva primoravana da deluje protiv demonstranata. Ovakav sled događaja stvorilo bi povoljan momenat da se kampanjom preciznih vazdušnih napada onesposobi kritična vojna i politička infrastruktura. Jedna od glavnih meta bio bi predsednik Nikolas Maduro lično.

Međutim, čak i pod pretpostavkom da SAD uspeju da realizuju ovakav scenario, cena bi bila nesaglediva. Da bi zauzdale haos koji bi nastao neposredno po kolapsu aktuelne vlasti i vojske, SAD bi svakako morale da angažuju veliki broj svojih trupa i da ulože ogromna sredstva radi uspostavljanja novog političkog poretka. Venecuela bi postala poprište gerilskog ratovanja i trajni izvor nestabilnosti u regionu. Istovremeno bi američkom društvu, umornom od Iraka i Avganistana, trebalo pravdati žrtve koje bi neminovno usledile u godinama koje predstoje. Preostaje večito pitanje: šta ako vojnu pobedu sledi politički poraz?

Kategorije:Geopolitika

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *