U trenutku kada su poslednji sati otkucavali završetak primirja na severoistoku Sirije, u Sočiju, gradu na Crnom moru sastali su se 22. oktobra ruski predsednik Vladimir Putin i njegov turski kolega Redžep Tajip Erdogan. U ovom, jednom od najomiljenijih odmarališta u Rusiji, predsednici dveju zemalja razgovarali su više od šest sati iza zatvorenih vrata.

Glavni cilj bio je iznalaženja rešenja za severoistok Sirije gde je Turska 9. oktobra pokrenula operaciju „Izvor mira“, kako bi kurdske milicije, koje tretira kao teroriste, isterala sa tog područja.  

Dok su se novinari pripremali da uzmu ekskluzivnu reportažu nakon završenog sastanka, dvojica predsednika pred početak konferencije za štampu delovali su prilično zadovoljno, što je nagoveštavalo da su došli do nekakvog rešenja, koje je u najmanju ruku u skladu sa njihovim geopolitičkim interesima. 

Putin i Erdogan u Sočiju (foto: Reuters)

Da je konačni ishod razgovora izašao kao pozitivan ukazivali su zadovoljni izrazi lica pred početak konferencije za štampu. Putin je izrazio razumevanje za tursku intervenciju u Siriji, ali na neki način i zabrinutost da bi ona kao takva mogla da ide na ruku pojedinim militantnim grupacijama, pre svega Islamskoj državi. Uprkos Putinovoj ,,zabrinutosti“, Kurdi će morati da se povuku 30 km od turske granice, što je ispod strateški važnog koridora M4.

Mapa trenutnog stanja i predviđena takozvana Sigurnosna zona

Ovim dogovorom Kurdi su definitivno izgubili svoju poslednju nadu (koja se ogledala u pogledu Rusije) koja bi im obezbedila da ipak ostanu duž pograničnog područja. Nemajući drugog izbora, Kurdi u okviru koalicije Sirijskih demokratskih snaga (SDF) nakon odlaska američkih vojnika i sada ruskog dogovora sa Turskom nemaju drugog izbora, nego da se povuku iz oblasti u dužini od 400 km. Moskva i Ankara ostavili su im 150 sati da se povuku, što znači do utorka popodne sledeće nedelje. 

https://www.facebook.com/193584340666032/posts/2752520068105767/

Prazan prostor nastao povlačenjem SDF i američkih vojnika popuniće ruske jedinice koje će zajedno sa turskom vojskom patrolirati pojasom od 10 km unutar Sirije. Ovakav scenario Global Defence predvideo je u svojoj prethodnoj kolumni, iscrpnim analiziranjem postavljaju tezu da će ključni segment dogovora biti uspostavljanje zajedničke rusko-turske patrole. 

Američki vojnici napuštaju severoistok Sirije (foto: AP)

Pored ruskih i turskih vojnika na severoistoku zemlje biće i jedinice regularne  Sirijske arapske armije (SAA) kao graničari na prelazima od Kobanea do Tal Abijada i od Ras al Aina do iračke granice. Ove jedinice biće podržane od ruske vojne policije, koja će biti tu najverovatnije kako bi se izbegao bilo kakav incident između SAA i turske vojske ili sa pobunjeničkim grupa, saveznicima Ankare u operacijama protiv Kurda. 

Global Defence predvideo je u svojoj prethodnoj kolumni da će ključni segment dogovora biti uspostavljanje zajedničke rusko-turske patrole

Centralni deo severoistoka Sirije u dužini oko 120 km od Tal Abijada do Ras Al Aina, koje je turska vojska osvojila od 9. oktobra zadržaće pod svojom kontrolom. Kurdi su se uglavnom povukli iz te oblasti, tamo gde još pokušavaju da zadrže svoje pozicije izloženi su vatri turski snaga i njenih milicija.

Rusija najveći pobednik

Postignuti dogovor u Sočiju omogućiće Rusiji da političkim i vojnim sredstvima proširi svoj uticaj na deo Sirije koji je do sada bio pod kontrolom SDF odnosno SAD. Za prelazak ruske čizme preko reke Eufrat Putin najviše duguje Trampu, koji je naprasno odlučio da svoje vojnike povuče sa severoistoka zemlje.

Rusija je nesumnjivo najveći dobitnik u ovoj novoj rundi geopolitičke igre u Siriji. Ova zemlja je sa malo uloženih sredstava za razliku od SAD uspela da zavlada najvećim delom Sirije. Međutim, izazov bi mogao da predstavlja prilična razvučenost kopnenih snaga, pre svega zbog ne tako male udaljenosti od ruske vazduhoplovne baze  Hmejmim gde su stacionirani borbeni avioni i personal.

Za prelazak ruske čizme preko reke Eufrat Putin najviše duguje Trampu

Kako bi što lakše logistički snabdeli svoje snage, ruski stratezi će svakako uzeti u obzir napuštene američke vojne baze na severoistoku Sirije. Najveća u tom delu jeste ona koja se nalazi u Manbižu. Ona je godinama služila kao logistički, ali i kao centar za obuku kurdskih boraca protiv Islamske države.

Ruska vojna policija u Manbižu (foto: Twitter)

Najveći izazov za vojnu policiju i uopšte ruski personal mogla bi biti pretnja od ćelija Islamske države kojih je nesumnjivo najviše preko reke Eufrat. Povlačenje američkih vojnika doneo je novu šansu za Islamsku državu, prvu i najveću od njenog frontalnog sloma.

Najveći izazov za vojnu policiju i uopšte ruski personal mogla bi biti pretnja od ćelija Islamske države kojih je nesumnjivo najviše preko reke Eufrat

Desetine, a možda i stotine prethodno zarobljenih militanata uspelo je da pod turskom ofanzivom na SDF pobegne iz zatvora. Pored toga, zabeleženi su brojni samoubilački napadi, ali i atentanti Islamske države od 9. oktobra, kada je počela operacija “Izvor mira”. Stoga, Rusija će morati da bude pilično oprezna u narednom period. 

Asadova vojska bez ispaljenog metka ponovo istočno od Eufrata

Još jedan dobitnik susreta u Sočiju je Bašar al Asad, čija je vojska bez ijednog ispaljenog metka uspela posle nekoliko godina ponovo da kroči istočno od Eufrata. Najveću zahvalnost za ovakvu priliku Asada, kao i Putin duguje Trampu, koji je povlačenjem svojih vojnika otvorio put ne samo Turskoj za ulazak na severoistok Sirije, već i Asadovoj SAA.

Turska, koja je godinama bila jedan od najvećih protivnika Asadovom režimu pristala je da se sirijska vojska po prvi put posle toliko godina nađe na granici sa njenom zemljom. Početkom ove godine, nakon što je Tramp prvi put nagovestio povlačenje američkih vojnika iz Sirije, Global Defence objavio je opsežnu analizu u kojoj je postavio tezu da će Turska na svojoj granici u jednom momentu pre prihvatiti sirijsku vojsku, nego kurdske milicije koje vidi kao terorističku organizaciju povezanom sa Radničkom partijom Kurdistana (PKK).

SAA na severoistoku Sirije (foto: Sputnik)

Dogovorom iz Sočija potvrdilo se ono što smo tada izneli, što u daljoj perspektivi ujedno možda nagoveštava promenu Erdoganove politike prema režimu u Damasku. Podsetimo, Asad je bio prvi sirijski predsednik koji posetio Ankaru 2004. godine. Cilj je tada bio da se prevaziđu decenijski problemi, pre svega u teritorijalnom  pogledu, ali i zbog dugogodišnjeg pomaganja Kurda u Turskoj.

Građanski rat u Siriji doveo je Erdogana i Asada na suprotne strane. Ankara već godinama pomaže različite pobunjeničke frakcije ne samo protiv kurdskih milicija, već i protiv sirijske vojske, naoružavajući takozvanu koaliciju Slobodne sirijske armije (FSA), pre svega u Idlibu.

Još jedan dobitnik susreta u Sočiju je Bašar al Asada čija je vojska bez ijednog ispaljenog metka uspela posle nekoliko godina ponovo da kroči istočno od Eufrata

Da je Erdogan ipak počeo da prihvata novu(staru) realnost u Siriji prvi nagoveštaji usledili su prošle godine, kada su iz Ankare došle poruke da će Turska ponovo razmotriti političku saradnju sa Asadom, ukoliko on pobedi na slobodnim izborima. Iako do slobodnih izbora nije došlo, Erdogan je napravio još jedan korak napred prema Asadu, dozvolivši da njegova vojska, istina, u ograničenom obimu, ponovo dođe na granicu sa Turskom.

Erdoganova pobeda nad Kurdima uz kompromise sa Putinom

Dogovorom iz Sočija, Turska je uspela konačno da izdejstvuje potpuno povlačenje kurdskih milicija izvan predviđenih 30 km. Prema tome, možemo reći da je Turska u pogledu sukoba sa Kurdima izašla kao čist pobednik. Turska vojska i njene milicije saveznice kontolisaće u potpunosti teritoriju dugu 120 km od Tel Abijada do Ras Al Aina.

Turski konvoj na severoistoku Sirije (foto: Reuters)

Planirajući svoju treći pu redu operaciju u Siriji, Erdogan se sasvim sigurno u početku nadao da će samostalno kontrolisati svih 400 km dugačke teritorije. Iznenadno okretanje Kurda prema Asadu i  Putinu dovelo je za svega nekoliko narednih dana njihovu vojsku u oblast koju je Erdogan nameravao da drži isključivo u svojim rukama. Nova realnost naterala je na kraju Erdogana da pristane na kompromis, koji se ogleda u prihvatanju sirijskih vojnika duž njihove granice, ali i na zajedničke patrole sa Rusijom.

Turska je uspela konačno da izdejstvuje potpuno povlačenje kurdskih milicija izvan predviđenih 30 km

Erdogan je isto tako svestan da neće biti u stanju da samostalno kontroliše tu oblast, već da će mnogi potezi zavisiti od prethodnog dogovora sa Rusijom. Isto tako, Turskoj je onemogućeno da prodre dublje u teritoriju Sirije, što se nagoveštavalo da bi moglo da se desi nakon osvajanja pojasa, koji se proteže u dubini do strateški važnog koridora M4.  

Kurdi najveći gubitnici

Uzimajući sve izrečeno do sada možemo reći da su Kurdi na kraju izašli kao najveći gubitnici, prisiljeni da se povuku sa teritorija prethodno osvojenim u krvavim obračunima sa militantima Islamske države.

Kurdi nemaju izbora nego da prihvate ono što je dogovoreno prvo između Pensa i  Erdogana u Ankari, a sada i između Putina i Erdogana u Sočiju. Još dugo će se voditi debate na temu da li su SAD izdale Kurde u Siriji ili su se samo povukle nakon “obavljenog” zadatka protiv Islamske države.

Naftno polje na severoistoku Sirije (foto: AP)

Ono što u ovom momentu znamo jeste da će, kako stvari stoje, američki vojnici u ograničenom obimu za neko vreme ostati na jugoistoku Sirije gde se nalaze izvori nafte. Cilj je da se spreči da iranske šiitske milicije i Asadova vojska dođu u posed “crnog zlata” što bi bilo od velikog ekonomskog značaja.

Dobijanje neke vrste kulturne autonomije i to u Siriji, jedino je čime se može nadati ovaj najmnogoljudniji narod bez sopstvene države 

Ujedno se tako obezbeđuje i delom kontrola granice sa Irakom, koja bi u protivnom mogla da bude još jedna od puteva preko koje bi se prebacivali hezbolahovi borci. Kurdi bi u slučaju ostanka američkih vojnika u tom delu imali poslednji “kec u rukavu” u Siriji.

Žuti objekti na teritoriji pod kontrolom kurdskih milicija i SAD (žuta boja). Crvena: teritorija pod kontrolom sirijske vojske i njenih milicija. Bela: Irak

Uprkos tom “kecu”, uspostavljanje sopstvene države ili čak autonomije ostaće samo pusti snovi. SAD nisu spremne da podrže takav plan, jer bi to značilo ulazak u sukob sa svim državama na Bliskom istoku, koje ni malo ne gledaju blagonaklono na vekovne težnje Kurda. Dobijanje neke vrste kulturne autonomije i to u Siriji, jedino je čime se može nadati ovaj najmnogoljudniji narod bez sopstvene države.  

Tramp prepušta Siriju Rusiji?

Povlačenjem vojnika iz većeg dela Sirije SAD će značajno izgubiti uticaj u toj zemlji. Iako je Tramp tokom jučerašnjeg dana požurio da proglasi pobedu u Siriji, jasno je da u kontekstu potpunog slamanja pre svega Islamske nije došlo, niti će doći u skorije vreme. Posebno, ako uzmemo u obzir novonastalu krizu na severoistoku Sirije.

Sve govori u prilog tome da Tramp želi u popunosti da povuče svoju vojsku iz Sirije i otvoreno Rusiji prepusti ovu zemlju kao njenu sveru uticaja u budućnosti. Tramp je svestan da bi jedino putem Kurda mogao da vrši uticaj u toj zemlji.

Tramp 23. oktobra u Beloj kući (foto:AP)

Međutim, ono što se otvara kao pitanje jeste, da li je vredno žrtvovati savezništvo sa Turskom zarad jedne etničke grupe od koje SAD ne bi mogle da imaju nikakav interes na duže staze. Ukoliko bi preostalih nekoliko stotina vojnika ostalo u Siriji, oni zasigurno neće imate neki veči uticaj na situaciju u Siriji, već će više imati savetodavnu ulogu.

Tramp želi u popunosti da povuče svoju vojsku iz Sirije i otvoreno Rusiji prepusti ovu zemlju kao njenu sveru uticaja

Ukoliko Tramp dobije još jedan mandat vrlo je verovatno da će se i to malo preostalih trupa povući u nekom momentu i eventualno po potrebi delovati u Siriji iz susednih zemalja poput Iraka, Saudijske Arabije ili Jordana. Takođe, ne treba zaboraviti ni ulogu Izraela, zemlje koja se smatra produženom rukom SAD.

Kategorije:Analize Sirija

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *