Kada je general Halifa Haftar u aprilu prošle godine pokrenuo ofanzivu na istočni deo Libije činilo se da će za nekoliko meseci pobedonosno umarširati u njegov dugo sanjani Tripoli. Dodatan vetar u leđa njegovim ambicijama bila je podrška koja je svakodnevno stizala od UAE, Egipta, Jordana, Saudijske Arabije, a kasnije i od ruskih plaćenika.

Poput nekakvog blickriga zauzimao je mesto za mestom, što je mnoge analitičare zajedno sa Haftarom i njegovim saveznicima navelo na pomisao da je pobeda takozvane Libijske nacionalne armije (LNA) na dohvat ruke.

Osvajanje strateški važnog grada Sirta i ulazak u predgrađe Tripolija biće vrhunac Haftarove višemesečne kampanje

Haftarov oponent, Fajez Saradž, premijer Vlade nacionalnog sporazuma (GNA) sa sedištem u Tripoliju delovao je kao usamljeni vuk. Uprkos činjenici da je njegova vlada zvanično priznata od strane Ujedinjenih nacija (UN), mali broj zemalja stao je otvoreno na stranu GNA. Među retkima našla se Erdoganova Turska koja je od početka otvoreno podržavala Saradža zbog zastupljene ideologije Muslimanskog bratsva.

Kako se Haftar približavao Tripoliju nailazio je na sve više prepreka. Osvajanje strateški važnog grada Sirta i ulazak u predgrađe  Tripolija biće vrhunac njegove višemesečne kampanje. U tome je nesumnjivo „kumovala“ Turska koja je u poslednjem momentu odlučila da daleko snažnije  podrži GNA kojoj je pretio potpuni krah.

GNA u osvojenoj bazi Al Vatijah (foto: Oded Berkowitz)

Slanje naoružanih bespilotnih letelica poput TB2 Bayraktar i Anka-S počeće postepeno da daju rezultate, uprkos obaranjima od strane LNA. U pojedinim trenucima izgledalo je da se rat sa zemlje preselio u vazdušni prostor. Činilo se da ko bude kontrolisao vazduh, odlučiće sudbinu rata.

Turska je sa svoje strane u početku forsirala bespilotne letelice, dok su UAE pored PVO sistema Pancir-S1  raspoređivali takođe bespilotne letelice Wing Long. Zaraćene strane, posebno Turska, shvatile su da se pobeda ne može izvojevati dronovima, već da se “igra” mora više  preseliti na kopno.

Januarska mirovna konferencija u Berlinu nije donela željene rezultate, što je učesnicima ovog sukoba bilo jasno – da se borba nastavlja na frontu, a ne za pregovaračkim stolom. Odmah nakon propale konferencije UAE uspostavljaju takozvani vazdušni most preko kojeg je krenulo ubrzano slanje vojne pomoći Haftarovim jedinicama. 

Višemesečne akcije Turske počele su na terenu da daju rezultate početkom ovog meseca

Sa druge strane, Turska je imala svoj kec u rukavu – pobunjenike sa sirijskog ratišta – koji Erdoganu duguju dosta, jer bez njegove pomoći severni deo Sirije ne bi bio u njihovim rukama. Zajedno sa njima i oklopnim vozilima došli su i turski savetnici sa prvenstvenim ciljem sprečavanja da Tripoli padne u ruke Haftara.

Trenutno stanje u Libiji. Crvena: LNA, plava: GNA, zelena: plemenske grupe

Iako je Turska pretila da će pokrenuti direknu vojnu intervenciju u Libiji protiv LNA, bilo je očigledno da do toga neće doći, najpre iz geografskih odnosno logističkih razloga. Ujedno, ni domaće stanovništvo koje trpi posledice lošeg ekonomskog stanja u zemlji ne bi blagonaklono gledalo na ovakav avanturizam. Stoga je jedino realno bilo okrenuti se slanju plaćenika ili u krajnjem slučaju u kritičnim momenima nekakvoj podršći iz vazduha ili sa mora.

Nova realnost na frontu

Višemesečne akcije Turske počele su na terenu da daju rezultate početkom ovog meseca. Haftarove snage krenule su da se osipaju u južnom delu Tripolija, a sve je kulminiralo 18. maja gubitkom strateški važne baze Al Vatija. U ovoj osvojenoj bazi – smeštenoj na 140 kilometara jugozapadno od Tripolija – pored uglavnom odavno otpisanih helikoptera Mi-24 i borbenih aviona MiG-23, Su-22 i Mirage F1 pronađen je za GNA najvrediniji plen, mobilni artiljerijsko-raketni PVO sistem Pancir-S1.

Oštećeni Pancir-S1 na šasiji MAN SX45 u bazi Al Vatija (foto: Oded Berkowitz)

U bazi su bila ukupno dva, jedan u potpunosti uništen, dok je drugi pretrpeo određena oštećenja usled dejstva naoružane bespilotne letelice Bayraktar TB2. Reč je verziji na šasiji MAN SX45 koja je izrađivana za potrebe jedinica UAE. Snimci koji su se kasnije nizali na društvenim mrežama ukazivali su na dalje gubitke Pancira pa se do sada stiglo do cifre od ukupno šest komada.

Među njima našao se i onaj, na KAMAZ-ovoj šasiji 6560, što je bio znak da se pored emiratskih u Libiji nalaze i ruski Panciri. Zaplenjeni Pancir na MAN-ovoj šasiji iskorišćen je za javno demonstriranje po Tripoliju i drugim mestima sa ciljem pokazivanja moći GNA, ali i rušenja nekakvog mita o superiornosti ovog PVO sistema.

Uništen Pancir-S1 na šasiji KAMAZ 6560

Još jedan udarac za Haftar dolazi u momentu pisanja ovog teksta, a reč je o povlačenju ruskih plaćenika grupe Vagner iz grada Bani Valid. Na očito špijunskom snimku koji je postavljen na društvenim mrežama vidi se sletanja transportnog aviona An-26/32 pod zaštitom ruskog Pancira, kao  i ukrcavanje vojnika u letelicu. Prema saznanjima, vagnerovci su sa nekoliko transportnih aviona izvučeni iz Bani Valida i prebačeni u mesto Žufra koje se nalazi u cenrtalnom delu zemlje.

https://www.facebook.com/193584340666032/videos/1041602079569609/

Svega nekoliko dana ranije, 18. maja, šest aviona MiG-29 zajedno sa nekoliko Su-24 uočeno je u vazduhoplovnoj bazi Al Žufra u centralnom delu Libije. Pre njihovog sletanja MiG-ovi su boravili u ruskoj bazi Hmejmim u Siriji, što je bio jasan znak da su u pitanju ruski avioni poslati kao pomoć Haftaru u najkritičnijem momentu od početka rata. Pojava satelitskih snimaka poklopila se i sa izjavom LNA da će se GNA uskoro suočiti sa koordinisanim talasom vazdušnih udarala u istočnom delu zemlje.

Turska je nakon pojave MiG-ova promptno odreagovala formiranjem vazdušnog mosta. Iz Istanbula za Misratu poleteli su transportni avioni C-130 Hercules, Aribus A400, ali i C-17 Globemaster III, najverovatnije katarskog porekla, zemlje koja se takođe smatra Saradžovim saveznikom.

Mogući pravac iz kog su MiG-ovi 29 prebačeni u Libiju

Nije poznato o kakvom tovaru je reč, ali postoji mogućnost da se radi o turskim PVO sistemima srednjeg dometa MIM-23 Hawk zajedno sa 3D radarom AN/MPQ-64 Sentinel koji bi najadekvatnije mogli da odgovore na pojavu formacija MiG-29 u vazduhu. Tursko raspoređivanje MIM-23 ne bi bilo novo, s obzirom da se jedan deo njih od ranije već nalazi u Libiji.   

MiG-29 u libijskoj vazduhoplovnoj bazi Al Žufra snimljeni 19. maja

Haftarovi preteći vazdušni napadi nisu do sada usledili, ali jeste misteriozni nestanak MiG-ova 29 zajedno sa Su-24 iz baze Al Žufra. Na satelitskom snimku od 25. maja, njih nije bilo što je pokrenulo špekulacije o njihovom nestanku. Postoji mogućnost da su nakon pojave satelitskih snimaka avioni prebačeni na nekoliko lokacija unutar kaponira.

Ukoliko su ovi MiG-ovi i dalje u Libiji i ukoliko bi došlo do vazdušnih udara, bilo bi to najveće uključivanje Rusije u ovaj sukob do sada. 

Rusija na dve “stolice”

Rusija od početka rata nije voljna da otvoreno stane na stranu Haftara, kao što je stala uz Asada u Siriji. Moskva želi zvanično da se postavi kao medijator u tom sukobu, želeći da u budućnosti izdejstvuje određeni politički i ekonomski uticaj.

Putin je svestan da bi otvorena podrška jedne ili druge strane u ovom ratu bila veliki rizik

Putin je svestan da bi otvorena podrška jedne ili druge strane u ovom ratu bila veliki rizik. Takođe, jasno je da ni GNA, kao ni LNA nemaju vojsku koja bi mogla da odnese apsolutnu prevagu u ovom ratu i da su pregovori između zaraćenih strana jedino realno rešenje.

Ne treba zaboraviti da su ruske naftne i gasne kompanije krajem prošle godine potpisale upravo sa vladom u Tripoliju sporazum o naftnim istraživanjima u basenu Ghadames. Pored ovog basena, planirano je da Rusija određena naftna istraživanja vrši i u basenu Sirt.

Putin je svestan politike koju zastupa Ankara, sa tim u vezi on ne želi da kvari dobro uspostavljene odnose sa Turskom zarad Libije. Uzimajući to u obzir, verovatno je da će Moskva, zvanično, nastaviti da igra na dve stolice između zaraćenih strana. Stoga, Rusija je otvorena za saradnju bilo sa Haftarom ili vladom u Tripoliju.

Plaćenici iz grupe Vagner na vozilo 6×6 MRAP u Libiji (foto: Oded Berkowitz)

Takva taktika slična je onoj iz 2011. godine kada je vlast u Kremlju odbila da vojno podrži Gadafija prilikom njegovom svrgavanja. Ni tada, kao ni sada, Rusiji nije bilo bitno ko je na vlasti, već da li ona putem nje može da realizuje svoje geopolitičke ambicije. U ovom slučaju, to joj može obezbediti Haftar, ali i GNA.  

Podeljeni Zapad

Što se Evrope tiče, njeni pogledi na dešavanja u Libiji su izrazito podeljeni. Zemlje poput Francuske i Grčke podržavaju Haftara, dok je Italija privrženija Saradžu u Tripoliju. Jedan od razloga je taj što GNA kontroliše priobalni deo teritorije koji se nalazi odmah ispod Italije i njenih teritorijalnih voda. Zbog toga, za Rim saradnja sa Saradžom je neophodna kako bi se sprečio dotok migranata u Italiju.

Iako SAD zvanično podržavaju vladu u Tripoliju, američki operativci nalaze se na teritorijama zaraćenih strana, LNA i GNA. Zanimljivo je primetiti da su u više navrata američki transportni avioni C-17A Globemaster III sletali u Bengazi( pod kontrolom Haftara) iz nepoznatih razloga.

Za Rim saradnja sa Saradžom je neophodna kako bi se sprečio dotok migranata u Italiju

Ne treba zaboraviti da je ranije Tramp pohvalio Haftara za njegovu borbu protiv terorizma. Ipak malo je verovatno da će se SAD dublje uključiti na stranu LNA. Ukoliko bi to i želeo, Tramp ne bi za tako nešto dobio podršku od strane State Departmenta sa kojim ne deli zajednički stav po libijskom ali i mnogim drugim pitanjima.

Zaključak

Rat koji je početkom aprila prošle godine započeo Haftar sa ciljem zauzimanja Tripolija ušao je u svoj 14. mesec. Celokupan sukob prerasto je u takozvani rat preko posrednika. Ovakvu vrstu konflikata uveliko već nekoliko godinama gledamo u Siriji, ali i u Jemenu.

Težnja da se rat isključivo reši na frontu koštala je Haftara gubitkom ljudstva, tehnike i teritorije

Iako je u jednom momentu držao skoro čitav istok, danas je osuđen da brani svoje zapadne oblasti sa kojih je poveo rat. Pod svoju kontrolu nije uspeo da stavi Sabratu, Misratu ali ni Tripoli. LNA nema više nikakve šanse da zavlada Tripolijem, a posebno ne celokupnom Libijom.

LNA u mestu Al Kadadijah (foto: War Corespondent)

Turska je svojom intervencijom preokrenula rat u svoju i Saradžovu korist. Za razliku od Turske koja je odlučno stala uz GNA, Haftar teško može da očekuje takvu podršku. UAE, Egipat, Saudijska Arabija i Rusija ne žele direktno da intervenišu ili još odlučnije stanu na njegovu stranu. To se posebno odnosi na Rusiju koja bi jedina mogla da preokrene rat u korist LNA, ali za to u Kremlju ne postoji volja iz ranije pomenutih razloga.

Haftar je po prvi put od početka rata prisilno stavljen u defanzivnu poziciju

Ostaje da se vidi da li je povlačenje preko 1000 ruskih plaćenika iz Bani Valida taktičke prirode ili je na pomolu njihov odlazak iz Libije. Zajedno sa plaćenicima Haftarove jedinice napuštaju strateški bitna područja Tarhuna, Bani Valid i Nasma što bi GNA mogla da iskoristi da stavi čitav zapadni deo pod svoju kontrolu. 

Haftar je po prvi put od početka rata prisilno stavljen u defanzivnu poziciju. Novo stanje na terenu ne samo da je ugrozilo Haftarovu dalju sudbinu na frontu, već i buduću pregovaračku poziciju. Haftar je do sada vodio prilično tvrdoglavu politiku kada je reč o pregovaranju. Težnja da se rat isključivo reši na frontu koštala je Haftara gubitkom ljudstva, tehnike i teritorije. Uprkos jasnoj slici od samog starta da se povedeni rat jedino može rešiti za pregovaračkim stolom.

U ovom momentu ostaje kao pitanje, da li će Haftara – zarad bolje pregovaračke pozicije – u sadejstvu sa svojim saveznicima probati da izvede kontraofanzivu iz vazduha i sa kopna ili će on i njegovi saveznici ipak sesti odmah za pregovarački sto.

Kategorije:Analize Geopolitika

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *