Nakon više od 10 godina Izrael je po prvi put 21. marta priznao da je 2007. godine bombardovao sirijski nuklearni reaktor, otkrivši detalje koji do sada nisu bili dostupni javnosti. Iako se godinama sa potpunom sigurnošću znalo da je Tel Aviv stajao iza ovog misterioznog napada, za sve ovo vreme nije bilo zvaničnih potvrda, što je ustaljena izraelska praksa za mnoge druge vojne operacije koje su sprovođene kroz istoriju.

Sirijski nuklerni reaktor Al Kibar pre bombardovanja (Foto: Israel Defence Force)

Prema objavljenim dokumentima sa kojih je skinuta oznaka poverljivosti, izraelska obaveštajna služba Mosad došla je 2004. godine do informacije da naučnici iz Severne Koreje pomažu Siriji u razvoju nuklearnog reaktora. Tokom 2005. Mosad je sastavio tim koji trebao detaljnije da ispita da li Asad zaista gradi reaktor. Može se reći da je u tom momentu malo ko Izraelu verovao da je Sirija spremna na takav poduhvat.

Dok je među političarima i obaveštajcima vladala neverica, u januaru 2006. uveliko su obavljani radovi na objektu površine 1600 kvadrata koji je bio smešten 450 km od Damaska, u mestu Al Kibar, blizu reke Eufrat u provinciji Deir ez Zor. Otežavajuća okolnost bilo je to što je reaktor iz vazduha ličio na neku fabriku ili eventualno kasarnu, tako da je bilo teško proceniti što se dešava unutar betonske konstrukcije. Okolo nije bilo nekih posebnih dešavanja, saobraćaj na tom području bio je jako redak. Ono što je primećeno kao zanimljivost bilo je to da su ljudi koji su radili na tajnom projektu dolazili uglavnom na motociklima.

Satelitski snimak nuklearnog reaktora Al Kibar u Siriji (Foto: Google Maps)

Izraelska, pa i američka obaveštajna služba definitivno su zakazale u svom radu, ako pogledamo da su prvi radovi na reaktoru bili završeni još 2002.  Jedan od razloga mogao bi biti to što je u to vreme Izrael više bio fokusiran na Libiju i njen razvoj oružja za masovno uništenje, tako da u to vreme Sirija nije viđena kao prioritet.  Prvobitan plan tada bio je da se reaktor pusti u pogon već 2004, što bi vrlo verovatno bilo prekasno za bilo kakav vazdušni odgovor.

Radovi su na reaktoru nastavljeni i posle 2004. godine, što je ukazivalo da će se puštanje u rad odložiti za još koju godinu. Odlaganje otvaranja reaktora nije odgodilo dotadašni način komuniciranja između sirijskih i severnokorejskih naučnika. Veoma vešta prepiska se odvijala putem zapečaćenih koverti, a ne elektronskim putem, koji je pogodan za špijunažu i hakerske napade. Otežavajuća okolnost bilo je to što je reaktor iz vazduha ličio na neku fabriku

Prema objavljenim dokumentima sa kojih je skinuta oznaka poverljivosti, izraelska obaveštajna služba Mosad došla je 2004. godine do informacije da naučnici iz Severne Koreje pomažu Siriji u razvoju nuklearnog reaktora.

Ipak, zapečaćene koverte nisu uspele na duže staze da prikriju aktivnosti usred pustinje. Izraelski obaveštajci došli su do 35 fotografija na kojima se mogao videti reaktor u izgradnji. Mosad je do ovih fotografija došao na prilično neobičan način. Izraelski obaveštajci pratili su u martu 2007. u Beču Ibrahima Otmana, direktora Sirijske komisije za atomsku energiju koji je u Austriju došao kako bi prisustvovao konferenciji koju je organizovala Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA). Agenti su u momentu njegovog odsustva provalili u njegov apartman i iz laptopa izvukli slike od velikog značaja za dalju analizu. Dolaskom u posed ovih fotografija prvi put se sa sigurnošću saznalo šta se krije unutar misteriozne građevine.

Sirijski nuklearni reaktor Al Kibar (Foto: Israel Defence Force)

Uz pomoć njih se otkrilo da je reč o plutonijumskom reaktoru koji je stacioniran na oko 1 km od Eufrata. Na slikama su se mogli videti severnokorejski naučnici, a dodatna potvrda da je njihova zemlja umešana u ovaj tajni poduhvat bila je konstrukcija reaktora koja je dosta podsećala na Jongbjon.

Rat u Libanu 2006. godine usporio je prikupljanje podataka o misterioznom postrojenju. Međutim, već tokom 2007. godine obaveštajna aktivnost na prostoru Sirije drastično je povećana. Bilo je sve očiglednije da bi reaktor mogao da bude operativan već do kraja 2007. što je navelo izraelsku vojsku da sve intenzivnije priprema plan za preventivni napad.

Samo mali broj njih bio je upućen u ovu operaciju označenu kao „Izvan kutije“. Među glavnima koji su planirali ovaj veoma riskantan poduhvat bili su tadašnji premijer Ehud Olmert, ministar spoljnih poslova, ministar odbrane, direktor obaveštajne službe, načelnik i zamenik načelnika generalštaba, kao i još nekolicina visokih zvaničnika.

Dolaskom u posed ovih fotografija prvi put se sa sigurnošću saznalo šta se krije unutar misteriozne građevine.

Procenjeno je da od momenta davanja odobrenja za poletanje do izvršenja zadatka treba da prođe maksimum 12 sati. Na osnovu objavljenih informacija je evidentno da je postojala ozbiljna bojazan da će Sirija odgovoriti na ovaj napad „lansiranjem stotinu raketa“ na njihovu teritoriju.

F-16I pred sam čin poletanja na zadak malo pre ponoći 5. septembra 2007.(Foto: Israel Defence Force)

Zadak za poletanje izdat je u večernjim satima oko 22:30h 5. septembra 2007. Samo je po jedan pilot iz svake od ove tri eskadrile bio na vezi sa štabom Izraelskog vazduhoplovstva, dok su ostali piloti sa konkretnim zadatkom upoznati svega nekoliko časova uoči same operacije.

U misiji za eliminisanje reaktora čije postojanje Sirija nikad nije priznala, učestvovalo je ukupno osam borbenih aviona. Četiri vazduhoplova F-16I iz sastava 119. i 253. eskadrile poletela su iz avio baze Ramon, dok su četiri F-15I iz 69. vazduhoplovne eskadrile krenula iz baze Hacerim. Avioni su leteli severno duž Mediterana na oko 100 m iznad mora.

Svaka komunikacija iznmeđu pilota bila je isključena kako bi se izbeglo bilo kakvo komunikaciono presretanje, čime bi dugo pripreman plan doživeo fijasko. Sve je uglavnom teklo po planu. Međutim u jednom od aviona nisu parametri bili u funkciji, ali se prilikom leta taj problem brzo rešio. Avioni su nakon letenja Mediteranom odjednom promenili kurs oko Tartusa i uputili se preko Homsa ka provinciji Deir ez Zor.   

Nešto posle 00h na željeni cilj osam aviona bacilo je po dve bombe, a šifra „Arizona“ koju je pilot aviona F-16I izgovorio oko 00:25h označila je uspešnost operacije. Sirijska protiv-vazdušna odbrana prema tvrdnjama pro-vladinih medija tu noć sa raketama zemlja-vazduh „gonila“ izraelske avione, što se iz svedočenja pilota ne može zaključiti.

Jedan od pilota živopisno je opisao momenat kada su bombe pogodile reaktor. „Sve se desilo za samo nekoliko sekundi. Kroz termalnu spravu video sam kako bombe direktno padaju na cilj. Bila je to veoma jaka eksplozija stvorivši ogroman bljesak usred tame. Bili smo iznad mete nekih 2-3 minuta, nakon čega smo se okrenuli nazad i uputili se ka bazi.“

Momenat bombardovanja reaktora Al Kibar (Foto: israel Defence Force)

Prilikom povratka u bazu avioni su neko vreme leteli iznad Turske, jedan od aviona kako bi smanjio težinu i uštedeo gorivo izbacio je jedan prazan spoljni rezervoar za gorivo koji je pao u blizini grada Gaziantep. Prazan rezervoar na turskom tlu izazvao je dva problema. Najpre zbog toga što se u medijima pojavile fotografije gde se vidim rezervoar koji je ispisan na hebrejskom jeziku, pa je to bila potvrda da je Izrael odgovoran za ono što se u Siriji te noći 6. septembra dogodilo. Diplomatska kriza između Ankare i Tel Aviva bila je drugi problem, međutim turska strana odlučila je da se uzdrži od bilo kakvih radikalnijih poteza, s obzirom da su i oni videli Asadov režim kao pretnju.

Svih osam aviona uspešno se i sigurno oko 01:30h vratilo u svoje baze bez ikakvih komplikacija na svom putu. „Nakon sletanja, nije bilo nikakve ceremonije, bili smo svesni istorijskog značaja operacije. Bilo nam je najbitnije da ovaj zadatak ostane u potpunoj tajnosti“, rekako je jedan od pilota iz takozvane eskadrile „Čekići

Reaktor Al Kibar je u potpunosti uništen, ali je u Izraelu vladao strah zbog moguće reakcije režima u Damasku i eskaliranja novog regionalnog sukoba. Iz tog razloga Tel Aviv je stavio cenzuru na sve medije kako bi se prikrila bilo kakva umešanost u ovaj slučaj.

https://www.facebook.com/193584340666032/videos/1849395038418279/

Predsednik Bašar el Asad prvi put se ovim povodom oglasio 27. aprila 2008. godine, odbacivajući bilo kakve navode da se na bombardovanoj lokaciji nalazio nuklearni reaktor. Iako je Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) detektovala prisustvo uranijuma oko Al Kibara 2008. Asad je sa velikom dozom uverenosti govorio da ne postoji logika da se reaktor gradi usred pustinje. Pojedini eksperti kasnije su tvrdili da je upravo to bila taktika Damaska, da se on izgradi tako da po svom obliku i mestu izbegne pažnju domaće i svetske javnosti. Da je Asad uveliko gradio postrojenje potvrdila je 2011. IAEA, koja je prvi put javno iznela da je bombardovani objekat bio reaktor u procesu izgradnje.

Na osnovu dokumenata Vikiliksa, Sirija je u jednom momentu bila spremna da odgovori salvom raketa dugog dometa čije su bojeve glave bile punjene hemijskim agensima. Na kraju, odgovor takve vrste bio je odbačen zbog svesnosti da bi to izazvalo potpunu kataklizmu ne samo na Bliskom istoku već i šire.

Iz razloga što do takvog epiloga nije došlo, a što je šansa za razvojem sirijskog nuklearnog oružja propala, ova operacija je sa istorijskog stanovišta jedna od najsmelijih i najuspešnijih akcija koju je Izrael ikada izveo u poslednjih 70 godina. Slična njoj izvedena je i 1981. na reaktor u Iraku, tako da su pojedine lekcije iz tog perioda poslužile kao dobra osnova za ono što se u Siriji dogodilo 26 godina kasnije. Reč je o takozvanoj „Beginovoj doktrini“ koja je glasila da će svaka država na Bliskom istoku biti predmet bombardovanje od strane Izraela ako proba da razvija nuklearni program.

Na osnovu dokumenata Vikiliksa, Sirija je u jednom momentu bila spremna da odgovori salvom raketa dugog dometa čije su bojeve glave bile punjene hemijskim agensima.

Ono što ostaje kao otvoreno pitanje jeste zašto je Izrael sada izašao sa priznanjem koje je praćeno fotografijama i pisanim detaljima o ovom događaju. Najpre se to može pogledati u kontekstu sve veće zategnutosti između Izraela i Irana. Stajanjem iza bombardovanja 2007. Izrael šalje poruku najpre Teheranu da su izraelski avioni, ukoliko to bude potrebno, spremni u svakom momentu da primene sličan scenario na nuklearna postrojenja u Iranu. Osim toga, izraelski zvaničnici upozoravaju na činjenicu da je područje na kojem se nalazilo nuklearno postrojenje svojevremeno palo pod kontrolu militanata Islamske države, naglašavajući potencijalno katastrofalne posledice koje bi usledile u slučaju da nuklearno postrojenje nije prethodno bilo uništeno.

Međutim, teško da bi Izrael postigao željeni cilj kao u Siriji. Najpre kada se pogleda u geografskom kontekstu, s obzirom da se Iran nalazi na daleko većoj udaljenosti, koja bi zahtevala dopunu aviona u vazduhu, što nije bio slučaj sa bombardovanjem Al Kibara. Sama vazdušna odbrana zemlje daleko je jača u svakom pogledu. Potencijalnu misiju zakomplikovalo bi i to što su reaktori raspoređeni na više lokacija, na dosta nepristupačnijem terenu, uglavnom ispod zemlje, što bi zahtevalo da Izrael koristi drugačije naoružanje nego u Siriji.

Stajanjem iza bombardovanja 2007. Izrael šalje poruku najpre Teheranu da su izraelski avioni, ukoliko to bude potrebno, spremni u svakom momentu da primene sličan scenario na nuklearna postrojenja u Iranu.

Konačan ishod u najboljem slučaju mogao bi biti eventualno odlaganje nuklearnog programa, ali nikako njegovo uništenje. Najbitnije od svega, Izrael ovog puta ne bi izbegao odmazdu Irana preko svog proksija Hezbolaha koji ima ogromno uporište u Siriji.

Kategorije:Analize Sirija

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *