Pre skoro godinu dana Ministarstvo odbrane Republike Srbije postavilo je modernizovani jurišni avion J-22 Orao pod oznakom Orao 2.0  kao prioritet u odnosu na modernizaciju školsko-borbenog aviona G-4 na nivo G-4MD.

U jeku modernizacije srpskog RV i PVO nabavkama iz Rusije i (potencijalno) Belorusije lovačkih aviona i PVO sistema, ova odluka je donekle zbunjujuća i krajnje neočekivana.

Ideje i projekti za modernizaciju aviona domaće proizvodnje nisu novi – projekat modernizacije školsko-borbenog aviona G-4 na nivo M i kasnije MD povlači se već duže od dve decenije, bez nekih konkretnih rezultata, dok su idejni projekti za modernizaciju aviona J-22 Orao razvijani još krajem osamedestih i početkom devedesetih godina, ali iz mnogo razloga, nisu nikad otišli dalje od ideje.

Prototip aviona G-4M, prvobitne studije modernizacije aviona G-4 (Foto: Dimitrije Ostojić))
Prototip aviona G-4M, prvobitne studije modernizacije aviona G-4 (Foto: Dimitrije Ostojić))

Akcenat na avion G-4 i njegovu potencijalnu modernizaciju bio je preovlađujuć stav u MO Srbije u poslednjoj deceniji. Između ostalog, modernizacijom aviona G-4 planirana je i zamena aviona J-22 čime bi G-4MD preuzeo (deo) jurišnih zadataka. Ovaj plan, uz sve svoje manjkavosti (od kojih je između ostalog upitna praktična vrednost aviona G-4MD u jurišne svrhe, prvenstveno zbog male nosivosti i malog doleta pri maksimalnom opterećenju kao i činjenice da je u pitanju jednomotorac što se za jurišni avion smatra generalno nepovoljnim konceptom) smatran je ekonomski i praktični najpovoljnijim zbog raznih objektivnih faktora od kojih treba kao najbitnije navesti:

– za partnera u modernizaciji bila bi izabrana neka strana kompanija sa iskustvom u oblasti odbrambene industrije i vazduhoplovne tehnike što bi doprinelo većem kvalitetu kako ugrađene opreme tako i samih radova;

– avion G-4 je kao proverena platforma službujući  još od sredine osamdesetih godina dokazao svoju pouzdanost u svakodnevnoj eksploataciji;

Avioni G-4 u odnosu na avione J-22 imaju novije datume proizvodnje i generalno duži životni vek što ih čini pogodnim za eksploataciju čak i do četvrte decenije 21. veka.

kadar za avion G-4 je zadovoljavajućeg obima, kako tehnički tako i pilotski, a u krajnjoj liniji treba imati na umu da su svi piloti mlazne avijacije (pa i piloti aviona J-22) prošli svoju obuku za let na mlaznom avionu upravo na Super Galebu praktično čineći skoro sve pilote mlazne avijacije pogodne za letački kadar na potencijalnom G-4MD;

– kao jednomotorac i vazduhoplov sa relativno jednostavnim konceptom održavanja modernizovani G-4 bio bi ekonomski najisplativija opcija na duže staze;

– avioni G-4 u odnosu na avione J-22 imaju novije datume proizvodnje i generalno duži životni vek što ih čini pogodnim za eksploataciju čak i do četvrte decenije 21. veka.

Shodno navedenom, projekat modernizacije aviona G-4 na nivo MD i njegovo preuzimanje jurišnih dužnosti uz redovne školsko-trenažne bio je (i jeste) najlogičnije i najefektivnije rešenje za potrebe RV Srbije na duži period vremena.

Avion G-4 iz redova Ratnog vazduhoplovstva Srbije (Foto: Dimitrije Ostojić)
Avion G-4 iz redova Ratnog vazduhoplovstva Srbije (Foto: Dimitrije Ostojić)

Usled mnogih faktora, najviše ekonomskih ali i političkih ovaj projekat nikad nije otišao dalje od projektne faze, pa iako se već godinama unazad priča o njegovoj ,,skoroj” relaizaciji, ništa ni približno nije viđeno.

kroz celokupno svoje aktivno službovanje koje traje gotovo 40 godina, avion Orao je konstantno pratio čitav niz tehničkih problema

Sa druge strane modernizacija aviona J-22 (i dvosede varijante NJ-22) predstavljena je javnosti aprila 2016. godine pod nazivom ,,Orao 2.0”.  Ova modernizacija urađena pod okriljem firme SDPR Yugioimport fokusira se više na navigacijsku i nišansku opremu kao i instalacije novog naoružanja. Detalji međutim o konstruktivnim izmenama na avionu kao i konkretnom proširenju arsenala ubojitih sredstava nisu objavljeni široj javnosti.  Ovaj predlog modernizacije dočekan je od strane stručne javnosti vrlo negativno, i to sa dobrim razlogom, odnosno razlozima, od kojih su najbitniji sledeći :

avion J-22/NJ-22 je tehnološki i tehnički zastareo avion, koji je u svakom smislu kako konceptualno tako i praktično prevaziđen, pa je upitno da li bilo kakva modernizacija samo elektronskih sistema navigacije i naoružanja bitno povećala učinkovitost ove letelice;

godišta proizvodnje aviona J-22/NJ-22 su starija od godišta proizvodnje aviona G-4, i vrlo malo letelica je sa kraja osamdesetih odnosno početka devedesetih što bi za modernizaciju bila ciljna grupa;

– avionima Orao već je produžen životni vek sa prvobitno predviđenih 25 na 30 godina službe;

– letelice ovog tipa su poslednjih deceniju i po postale jako kompleksne i nerentabilne za eksploataciju zbog učestalih kvarova i nedostupnosti rezervnih delova, što je u mnogo navrata učinilo da je procenat ispravnosti ovih aviona u službi praktično jednak nuli;

– avion J-22 iako zamišljen kao jurišnik zbog mnogih komplikacija u toku razvoja nikad nije dostigao ono što su njegovi konstruktori predvideli – njegov odnos potisak-masa je daleko ispod potrebnog za jurišni avion, a nosivost i radijus dejstva su za avion ove namene očajno mali;

troškovi modernizacije aviona J-22 u odnosu na avion G-4MD bili bi drastično veći

– kroz celokupno svoje aktivno službovanje koje traje gotovo 40 godina, avion Orao je konstantno pratio čitav niz tehničkih problema od kojih je svakako najveći problem sa hidrauličnim sistemom a konkretno sa stajnim trapom. Ovaj problem prouzrokovao je mnogo udesa od kojih se svaki završio gubitkom vazduhoplova a mnogi pogibijom jednog ili u slučaju dvosede varijante oba člana posade;

– troškovi modernizacije aviona J-22 u odnosu na avion G-4MD bili bi drastično veći,a kombinovano sa troškovima održavanja za određen period službovanja verovatno višestruko veći. Ako se uzme u obzir koliko bi modernizacija MD povećala sposobnosti aviona G-4 a koliko modernizacija 2.0 sposobnosti aviona Orao dolazi se do zaključka da bi bilo kakva modernizacija aviona J-22 bila neisplativa sa tačke gledišta odnosa uloženo-dobijeno;

školovani kadar za avion Orao (kako tehnički tako i letački) je u konstantnom opadanju i gotovo izvesno deficitaran, što može predstavljati veliki problem u slučaju da se odluči da avion J-22 nastavi svoje službovanje kroz sledeću deceniju.

Sve navedeno upućuje na to da bi potencijalna odluka o davanju prioriteta modernizaciji aviona J-22 naspram G-4 bila još jedna od mnogih slepih ulica za naše RV.

Prototip aviona Orao 2.0 na aerodromu Batajnica (Foto: Dimitrije Ostojić)
Prototip aviona Orao 2.0 na aerodromu Batajnica (Foto: Dimitrije Ostojić)

Modernizacija aviona J-22 nema nikakvo logičko, ekonomsko pa ni tehničko utemeljenje naspram modernizacije aviona G-4 koja bi bila donekle prihvatljivo rešenje makar i privremene prirode.

Pogrešne odluke , mahom političke ali često i stručne prirode, nažalost nisu nepoznanica kroz istoriju našeg Ratnog Vazduhoplovstva. U nekim drugim uslovima i vremenima posledice takvih odluka su se makar delimično mogle ublažiti, ali u nekim drugim vremenima pogrešne odluke su bile devastirajućih posledica po RV, kako na trenutnom tako i na dugoročnom planu. Uzevši u obzir trenutnu ekonomsku i geopolitičku situaciju može se slobodno reći da živimo u potonjim vremenima, kada bi svaka pogrešna odluka mogla vrlo skupo da košta RV i PVO kao celokupan rod, a kamoli jurišnu ili trenažnu mlaznu avijaciju kao vid istog.

Kategorije:Analize

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *