Nakon američkog ubistva iranskog generala Kasima Sulejmanija i iračkog zamenika komandanta združenih šiitskih paravojnih snaga PMF Abu Mahdija Al-Mohandisa, iransko rukovodstvo na čelu sa vrhovnim vođom Alijem Hameneim zaklelo se da će se osvetiti Donaldu Trampu i SAD.

Pogođeni automobil u kojem se nalazio Kasem Sulejmani na međunaordnom aerodromu u Bagdadu (foto: AP)

Tenzije između SAD i Islamske Republike Iran nisu ništa novo- one traju već 40 godina sa manjim ili većim intenzitetom, i neretko su eskalirale u incidente sa smrtnim ishodima. Ovome treba pridodati činjenicu da tenzije između Irana i SAD ostaju uskopovezane sa odnosima između Izraela i Irana, koji su u najmanju ruku vrlo napeti.

Iranska odmazda sigurno neće proći nekažnjeno

Činjenica je međutim da još od ubistva naučnika koji su radili na iranskom nuklearnom programu (2010-2012), za koje je nezvanično okrivljen izraelski Mosad nije bilo atentata na visoko rangirane iranske zvaničnike ili zaposlene u sektoru odbrane.

Iranska odmazda za likvidaciju Sulejmanija, jednog od glavnih oblikovatelja politike Irana na Bliskom istoku sigurno neće proći nekažnjeno. Ono što je pitanje je međutim – kakvi su potencijali Irana da svoj osvetnički plan sprovede u delo?

Konvencionalni napadi

Iranske oružane snage predstavljaju po brojnosti i količini vojne tehnike jednu od najvećih armija na svetu. Međutim, ono što predstavlja ozbiljan problem je činjenica da su godine izolacije i sankcija učinile da tri najbitnije komponente iranskih oružanih snaga – oklopne snage, ratno vazduhoplovstvo i ratna mornarica – dočekaju 2020. godinu naoružane zastarelim oružjem mahom iz 1970-ih i 1980-ih ili lokalnim modernizacijama i kopijama istih.

Lovački avioni F-4E Iranskog ratnog vazduhoplovstva (foto: IRNA)

Iransko Ratno vazduhoplovstvo je primer anahronističe opreme – najveći deo lovačke avijacije čine američki avioni F-14, F-4 i F-5, od kojih su poslednji primerci isporučeni Iranu davne 1978. godine. Istina, Iran je na ovim avionima izveo u prethodne četiri decenije čitav niz modernizacija u domaćoj režiji, a između ostalog avion F-5 se lokalno proizvodio i to u više verzija od kojih nijedna nije zaživela serijski (između ostalog verzije Azarakš, Sakeh i trenutna Kousar).

Među najmodernijim lovačkim avionima nalaze se dve eskadrile aviona MiG-29B/UB i mala flota aviona Mirage F.1 koji su prebegli iz Iraka vreme Prvog zalivskog rata 1991. godine, a čija je ispravnost pod velikim znakom pitanja.

F-14 Tomcat u provinciji Anarak (foto: IRNA)

Isto važi i za ostale komponente iranskih vazdušnih snaga- sve su opremljene zastarelom zapadnom (mahom američkom) tehnologijom koja datira iz vremena pre revolucije i čija je tehnička ispravnost a posebno upotrebljivost vrlo upitna.

Među najmodernijim lovačkim avionima nalaze se dve eskadrile aviona MiG-29B/UB i mala flota aviona Mirage F.1

Ništa bolja nije situacija ni u oklopnim snaga gde i pored velikog broja vozila sva se baziraju na zastarelim britanskim Chiftain, američkim M60 i sovjetskim T-72A/S, a lokalno proizvođeni tenkovi kao što su Zulfikar i Karar predstavljaju sinkretizam svih navedenih modela sa lokalnim poboljšanjima.

Iranski tenkovi T-72S

Raketne snage Irana takođe predstavljaju veliki vid kopnene vojske. Iako Iran poseduje veliki arsenal uglavnom domaćih raketa zemlja-zemlja. Njihovo angažovanje moglo bi da se orkestrira sa, ali i van teritorije Irana, kao što smo videli prilikom raketnih napada na Saudijsku Arabiju iz Jemena.

Iranska mornarica od svih navedenih rodova i vidova iranske vojske ima možda najviše potencijala za konvencionalne napade

Iranska mornarica od svih navedenih rodova i vidova iranske vojske ima možda najviše potencijala za konvencionalne napade, ne zbog velikog arsenala modernih razarača i krstarica, već prvenstveno zbog čitavog niza džepnih podmornica. Takođe, i raketnih čamaca koji služe za održavanje blokade i iznenadne napade na veće i teže pokretne mete.

Iranska podmornica Velayat-90 (foto: IRNA)

Ne treba zanemariti ni veliki arsenal domaćih protivbrodskih raketa koje iranska mornarica poseduje, mahom baziranih na kineskim raketa C-701, C-704 i većim C-401 i C-801/802. Ove rakete iako nedovoljno tehnološki napredne da ugroze plovila sa ozbiljnim defanzivnim karakteristikama (kao što je nosač aviona), mogu se vrlo uspešno koristiti protiv korveta, fregata i meta koje nemaju defanzivne sposobnosti.

Nekonvencionalno ratovanje

Oblast u kojoj najverovatnije treba tražiti iranski odgovor na američke napade leži upravo u nekonvencionalnom i asimetričnom ratovanju. Još od islamske revolucije 1979. godine, Iran je naoružavao i otvoreno pomagao čitav niz šiitskih oružanih grupa od Pakistana do Libana. Ove milcije, od kojih je svakako najpoznatiji (i najefikasniji) libanski Hezbolah, su u poslednje dve decenije dobile na značaju. Posebno kako se oblik ratovanja pomerao više ka asimetričnim sukobima, napadima na tačkaste ciljeve, koncentrisanju paravojnih snaga i brzim ali kratkim ofanzivama koje ne uključuju klasičnu vojnu strukturu i naoružanje.

Oblast u kojoj najverovatnije treba tražiti iranski odgovor na američke napade leži upravo u nekonvencionalnom i asimetričnom ratovanju

Neke od ovih milicija su od svega par stotina osrednje naoružanih pripadnika narasle na više desetina hiljada pripadnika naoružanih najsavremenijom tehnikom, između ostalog i bespilotnim letelicama koje je Iran oberučke davao. Svoju efikasnost pokazale su u ratu sa Izraelom 2006, ali i u Siriji i Jemenu u sukobima koji su videli prilično angažovanje ovih milicija kroz celu drugu deceniju dvadesetog veka.

Pripadnici šiitske milicije PMF u Iraku (foto: PMF)

No nigde paravojni uticaj Irana nije tako velik i snažan kao u Iraku. Nakon američke invazije, raspada centralne vlasti i dolaska šiitske većine na pozicije moći, uticaj Teherana na iračkom tlu se uvećao desetostruko. Eskalacija borbe sa saudijskim i katarskim proksi-organizacijama u prethodnih 15 godina dovela je do stvaranja čitavog spektra šiitskih milicija sa bogatim ratnim iskustvom, sve pod uvek budnim okom Teherana.

Svoj vrhunac ove milicije doživele su u toku rata sa tzv. Islamskom državom kada su ujedinjene u jednu krovnu organizaciju – PMF. U tom trenutku na teritoriji Iraka ratovalo je između 120 i 140 000 pripadnika raznih šiitskih milicija koje su odgovarale samo Teheranu. Između ostalog, bombardovanje jedne od tih grupa, Kata’ib Hezbollah i potonji napad na američku ambasadu – događaji koji su prethodili likvidaciji generala Sulejmanija i zamenika komandanta PMF Muhunadisa- predstavljaju pokušaj SAD da se smanji uticaj Irana u Iraku u političkom, ali i vojnom smislu.

Nigde paravojni uticaj Irana nije tako velik i snažan kao u Iraku

Ove snage predstavljaju najveći resurs Teherana u sprovođenju potencijalne osvete. Njihova mogućnost da izvode pojedinačne napade, atentate, bombaške napade, ali i veće vojne operacije širom Bliskog istoka predstavlja realnu opasnost za američke vojne instalacije i njihove saveznike. Samo dan nakon ubistva Sulejmanija stigle su vesti iz Iraka o bombaškim i raketnim napadima na položaje na kojima se nalaze vojnici SAD, a koje su nesumnjivo izvele neke od navedenih snaga.

Ne treba isključiti ni pasivne ćelije koje Iran zasigurno u velikom broju ima u Evropi u zemljama sa jakom persijskom migracijom

Ne treba isključiti ni pasivne ćelije koje Iran zasigurno u velikom broju ima u Evropi u zemljama sa jakom persijskom migracijom (Ujedinjeno Kraljevstvo, Nemačka, Francuska) ali i u severnoj Americi. Atentati i bombaški napadi, ali i generalno unošenje nemira među širom populacijom predstavljaju moćna oruđa.

Pripadnici Iranske revolucionarne garde na paradi (foto: IRGC)

Podsetimo da uloga Irana u obaranju američkog putničkog Boinga 747 kompanije PanAm iznad Škotske 21. decembra 1988. nikad nije razjašnjenja. Sama CIA u deklasifikovanim izveštajima je navela da je moguće da je u pitanju bila iranska osveta za američko obaranje putničkog aviona Airbus A300 iranske nacionalne kompanije iznad Persijskog zaliva mesec dana ranije.

Još jedan aspekat obračuna koji Iran drži kao kec u rukavu jeste pomorska blokada

Još jedan aspekat obračuna koji Iran drži kao kec u rukavu jeste pomorska blokada. Naime, zvanični Teheran je još ranije pretio da će u slučaju eskalacije napada od strane SAD izvršiti potpunu blokadu pomorskog tesnaca Ormuz, koji predstavlja najvažinu rutu kojom nafta izlazi iz Zaliva. Ekonomske posledice ove blokade bile bi nezamislive, a samo nakon ubistva Sulejmanija cena sirove nafte porasla je za dolar po barelu, uoči predstojećih tenzija.

Patrolni čamci Iranske mornarice (foto: IRNA)

Kao zadnja, ali ne i najmanje bitna mogućnost virtuelnog ratovanja – odnosno sajber-ratovanja. Ovo nije novo bojno polje za Iran i SAD. U proteklih par godina obe strane su više puta optuživale jedne drugu za sajber napade. Iran za pokušaje SAD da se domogne podataka o nuklearnom programu, a SAD sa druge strane Iran za pokušaje da prodre u poverljive podatke Pentagona i FBI. Ako uzmemo u obzir sve veći nivo digitalizacije odbrambenih sistema, možemo očekivati da će Teheran i Vašington nastaviti svoj obračun na ovom polju i u predstojećem periodu.

Zaključak

Porast tenzija između Irana i SAD i atentat na generala Sulejmanija nisu izolovani događaji niti neki sporadični incidenti. U pitanju je samo eskalacija sukoba koji traje već pune četiri decenije sa povremenim periodima smirivanja i rasplamsavanja. Još od početka intenzivnog iranskog mešanja u sukob u Siriji i investiranja u nuklearni program, ovaj sukob je u uzlaznoj putanji.

Skorašnji vazdušni napadi u Iraku i atentant na Sulejmanija samo predstavljaju ekstremne tačke krive koja ovaj sukob opisuje. Bez obzira na tenzije i međusobnu netrpeljvost, bilo kakav konvencionalan sukob nije realan, niti bi SAD i Iran želeli da se upuste u tako nešto.

Bilo kakav konvencionalan sukob nije realan, niti bi SAD i Iran želeli da se upuste u tako nešto

Sa druge strane, rasplamsavanje proksi sukoba, bombaški napadi i dalji precizni udari SAD iz bespilotnih letelica i možda čak borbenih aviona su izvesni. Posebno, ako se obračun između Teherana i Vašingtona bude prelivao iz susednog Iraka u Siriji, ali i u Liban i ostale zalivske zemlje.

Iranska raketa Fateh-110 (foto: Reuters)

Ovakav scenario je već viđen i ranije, i umnogome, predstavlja jedini način na koji ove dve strane mogu da se obračunavaju – indirektno. Ono što međutim nije moguće predvideti je koliko će ova eskalacija sukoba trajati i da li će ovoga puta posledice osećati i neke zemlje koje nisu u prethodnim decenijama bile zahvaćene unakrsnom vatrom koje su Teheran i Vašington razmenjivali.

Kategorije:Analize

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *