Urednik portala Global Defence Saša Radomirović posetio je albansko ostrvo Sazan – ekskluzivnu vojnu zonu koja je za vreme Hladnog rata i diktature Envera Hodže bila najveća vojna tajna i najutvrđeniji deo Albanije

Samo sat vremena smeo sam da provedem na najvećem albanskom ostrvu Sazan koje je nedavno otvoreno za javnost. Verovatno se pitate zašto samo sat.

Zato što se ovo i dalje smatra ekskluzivnom vojnom zonom kojoj se za vreme Hladnog rata moglo prići samo ako ste vojno lice ili inženjer koji radi na tajnim projektima koji su se ovde razvijali, a za koje je svet saznavao tek kada bi se pojavili na nekoj vojnoj paradi.

Ovo misteriozno ostrvo i dalje čuva mnoge tajne, koje čak i bivši vojnici koji su služili odbijaju da otkriju i jedino što mogu da vam kažu je „ono što postoji na zemlji Sazan, postoji i ispod nje“.

Kao urednik vojno-političkog portala Global Defence gledao sam da tih sat vremena iskoristim što je moguće više i istražim ovo ostrvo koje se i dalje na neki način smatra ekskluzivnom vojnom zonom.

U pratnji obalske straže Albanske mornarice sa patrolnim brodom P-132 ALS Oriku pristao sam u malu luku, koja više deluje kao neko improvizovano pristanište gde uz nedovoljnu pažnju možete da se survate u more.

Već na obali sačekalo me je upozorenje da je svako slikanje zabranjeno, mada sam uspeo da napravim određen broj fotografija. Odmah nakon velikog upozorenja ukazali su se ostaci nekadašnje baze. Olupina kamionske dizalica, kran i druga zarđala mehanizacija.

Ovde je SSSR držao svoje podmornice klase Viski. Da cela priča bude dodatno intrigantna neki kažu da se ovde proizvodilo i hemijsko oružje. Ujedno, bila je to baza Sovjetskog Saveza.

Sazan je prvo bio pod kontrolom italijanskog fašističkog režima, koji je još pre Drugog svetskog rata duž ostrva postavio topove i počeo da utvrđuje ovo ostrvo površine 5.7 km kvadratnih.

Sazan, koji su Italijani ojačali artiljerijom i tunelima, pretvoren je u jedno od najutvrđenijih područja Albanije tokom komunističkog perioda, ispunjeno bunkerima u obliku pečuraka i skloništima.

Na svom vrhuncu 1970-ih, baza je imala više od 3.500 ljudi, uključujući civile, porodice vojnika koji su došli sa njima. Zato su tu izgrađeni škola, obdanište i dva bioskopa zajedno sa bolnicom.

Imao sam priliku da posetim i ćuvenu školu “22 Tetori” koju su nekada pohađala deca vojnika, koji su ovde služili vojni rok ili radili na njemu i po nekoliko godina.

Ostrvo Sazan sada je uglavnom napušteno. Međutim, ostrvska mreža bunkera i tunela ostala je netaknuta. Smatra se da ovde postoji preko 3200 bunkera i drugih podzemnih objekata. Ostrvo je još uvek tehnički operativna vojna baza. U njemu je grupa vojnika koji patroliraju. Kada se ukaže prilika, pružaju sklonište za čamce u obližnjim albanskim vodama.

Sazan je tako konstruisan da izdrži i nuklearni napad. Sobe koje postoje na ostrvu su i dalje opskrbljene krevetima i kuhinjskim potrepštinama.

Baza je uglavnom demontirana nakon pada komunizma u Albaniji 1991. godine i potpuno je opljačkana 1997. godine. Danas, ono što je ostalo od impozantne vojne baze je niz napuštenih i polurazrušenih zgrada koje više liče na grad duhova.

Ovde nema vode, nema struje. Bandere stoje bez ijedne žice na njima, dok bunkeri sa kojima je opasano ovo ostrvo sve više propadaju, kao i svi ostali po Albaniji izgraženi na stotinama hiljada tokom vladavine komunističkog diktatora Envera Hodže.

Ostrvo Sazan koje je nekada bilo najveće albansko utvrđenje postaće vremenom, kako stvari stoje jedna od turističkih atrakcija Albanije.

Planirano je da se dosta toga rekonstruiše u duhu tog vremena, kako bi svaki putnik namernik mogao kroz obilzak ostrva da utone u vreme kada je Sazan bio najveća čuvana vojna tajna.

Kategorije:Odbrana

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *